Marketing
Totalno neobično razdoblje.
Istina je da mi more nedostaje gotovo do fizičke boli.
Da među prstima često osjetim ono svilenkasto podrhtavanje
njegovih žarko plavih niti,
kao kad zaranjaš,s rukama ispred sebe...
kao da misliš napraviti stoj na dubini....
i za to imaš dovoljno daha...
kao da misliš proniknuti cijelim svojim bićem,
vidjeti što je s druge strane....iza samog dna...
kao da ćeš poljubiti dupina...
ako dovoljno dugo žmiriš, stiščuć oči,
mrak postaje siviji...
ponekad modriji...
Da u južnom vjetru koji mi doluta negdje pred sumrak,
često oćutim zov onih dragih obala,
miris ružmarina s nečijeg revera,
pitomi osmijeh smilja u buketiću s proplanaka Osorščice,
radostan kliktaj galebova nad netom ulovljenim bugvama u mreži...
ganuto sunce pri uranjanju na obzoru.....
duboko, preduboko sam ja spremila jedno moje more,
da me ne bi tražilo i zvalo...iza sedam gora....
I kad se ne dam, i kad baš želim tugovati u tišini,
i neka me nema, i neka nestanem...
i nek me ne dotakne sunce....
Moje more me traži.
Totalno neobično razdoblje.
Istina je da ću i mrvu ljepote dočekati najprije zaneseno, slavljenički,
potom podijeliti šakom i kapom
jer su me učili da se ona tako povećava;
i da ću dovijeka ljubiti istinu, istinu i samo istinu,
taman se i odricala nečeg drugog,
u ime nje, jedne i jedine, izgažene,
poricane i modificirane,
pretvarajuć majstorski durove u molove,
s jedva primjetnim prijelazima;
i onda, paradoksalno,
što si iskreniji, neki će ti manje vjerovati....
pa onda zauzvrat dobijem
i poneki zaborav
i nesporazum
i saznanje kakvo sam još dijete...
Bože...koje sam ja dijete....
i hvala ti na tom.
Da, ne uklapam se ovdje,
al ja ću po svom.....
Post je objavljen 12.08.2011. u 00:43 sati.