Pepeljuga
Gle, Mala, nemoj se ti zanositi pričama o sitoroj, prevarenoj princezi kojoj je zla maćeha otela krunu i miraz, krotkoj i poštenoj koja svojom poniznom dobrotom osvoji princa i uda se za njega u najbajnijoj vjenčanici i 10 metara dugim velom od svilenog tila.
Miki, kužiš li ti da svaki princ ima majku, a većina ih ima i sestru?
Kad bi samo princ bio u pitanju, to bi se nekako dalo riješiti, s tim bi sirota, krotka i ponizna djevojka izašla na kraj koristeći svoje plemenite metode i magijska vjerovanja da je dovoljno da ona bude dobra i svijet će joj uzvratiti, jer kako siješ-tako ćeš i žeti. I da je dovoljno nešto jako željeti, da će ti to Svemir dati jer ti to. zaslužuješ.
Jes, malo morgen!
Jutro nakon pira običaj je da mladi par ruča s mladoženjinima.
E, tu sad počinje nova priča. Više nije Pepeljuga, sad bi se trebala zvati Ljepotica i zvijer.Slično onoj priči o zvijeri i ljepotici koja se žrtvuje za svojeg oca, ali, nije to ta bajka, ovo je Pepeljuga.
A zvijer je svekrva. Stara lavica. I prinčeva sestra. Mlada lavica. I stari lav koji čuva te dvije lavice i pomalo ih se boji pa sve izvršava kako one o zamisle. Prije nego izreknu.
Pomisila bi sad naša Pepeljugica: Pa što ako su to lavovi? Lavovi me neće pojesti jer ja sam to zaslužila time što ja ne jedem lavove.
Mlada lavica će prije nego sjednu za stol odmjeriti Pepeljugu od glave do pete smješkajući se trepčići trepavicama kao da se divi njezinom izgledu i osobnosti, ali s jedva primjetnim izrazom gađenja na usnama koji će biti toliko kratkotrajan da onaj koji ga uspije vidjeti mora posumnjati u vlastite oči i razum. Kako se to obukla? Ah, da, nije je imao tko poučiti! Pepeljuga bi ispala paraniočna neisgurna nestabilna iskompleksirana sitorica kad bi sama sebi priznala da ga je primjetila, a kamo li da od princa nedajbog traži zaštitu.
Stara lavica će promatrati je li Pepeljuga oslonila laktove na stol i kako drži pribor za jelo, je li zveckala i je li primjerenom jačinom stiskala usta dok je žvakala, je li nježnom ručicom nježno držala šalicu ili joj je koža na prstima još gruba od ribanja podova varikinom. Iako će se stara lavica praviti da nije vidjela sitne propuste u Pepeljuginom baratanju posuđem, istovremeno, malo oštrijim ispuhivanjem zraka kroz nos jasno će dati do znanja da je uočila, da joj se ne sviđa. Jedva primjetnim slijeganjem ramena priznat će poraz i predati se nemiloj sudbini koja ju je zadesila zbog ovako nesmotrenog izbora njezinog sina, koji je, iako se taj izbor čini politički korektnim, ipak po njezinom uvjerenju pogrešan.
No, božemoj, kad je Pepeljuga mogla usvojiti dvorske manire kad je cijeli život mela i ribala podove? I, tko ju je tome mogao poučiti? Zar ona ženturača prevarantica i manipulatorica koja je odsjekla prste i pete kćerima ne bi li ih dobro udala? Dakako da je nije mogla poučiti manirima takva osoba niskog roda i plitke pameti.
Princ sve to registrira na samom rubu vidnog polja i ne obazire se, ustvari, pomalo i uživa u svemu tome jer je uspio u svojem naumu da pokaže zube starcima koji su, iako su mu dali slobodne ruke da izabere ženu koju on želi, ipak priželjkivali da će odabrati princezu iz susjednog kraljevstva koja ne bi doduše donijela vitak stas, nježne crte lica i gustu kosu, ali bi donijela u miraz koju šumicu, gradić, mostić na kojem bi se dalo naplaćivati mostarinu i kmetove od kojih se može ubirati desetinu, a ne neku jadnicu koja će donijeti samo metlu i krpe za prašinu.
Nastavit će se....

Oznake: duhovni razvoj, odgoj, žensko pitanje