Ovo se ne događa svaki dan, moram vam ovo ispričati.
U doba korone javi se meni Žena, da bi ona i Muž došli i bili cijeli mjesec, da se njima moja kuća sviša i neka pounudim cijenu ako može za mjesec. Kod takvog iznajmljivanja, što je duži boravak, to je veći popust.
Mislim si, korona je, sve je neizvjesno, ponudi cijenu kao za smještaj studenata u malom stanu a ne za smještaj turista u velikoj kući. Rujan je, kraj sezone, a k tome, nekako mi se na neviđeno svidjela ta nepoznata gospođa.
Znate, onaj nejasni osjećaj kojeg nekad imate s nekim ljudima, kao da ih oduvijek znate, kao da ste svoji.
I tako, dođe gospođa, naše gore list sa svojim suprugom Austrijancem, mlađi penzioneri ali dobro se drže, vježbaju, idu na masaže, koriste finu kozmetiku.
Bili su iznenađeni niskom cijenom, htjeli su dati više, ali ja sam ostala pri riječi, toliko i ne treba više. Ionako bi zbog korone ostalo prazno.
Odmah smo mi klknuli, podijelili svoje životne priče onako kako se ljudi znaju na prvu prepoznati.
Nisu htjeli moju posteljinu, ni ručnike, ništa. Donijeli sve svoje.
Kad su odlazili ispričavali su se što su se usudili dirati u moju kuću i nek se ne ljutim kad pronađem male poravke, ali da Muž nije mogao odolit, kad on vidi da negdje nešto treba zašarafit, njemu sama ruka krene. I kako kod mene dugo nije nitko ništa šarafio, bilo je tih poticaja za njegove vrijedne ruke. Kupio je šrafciger i šarafe i šarafio. (Ne mogu reći kacavide i vide jer ipak je on Austrijanac)
Trebala im je zavjesa pa su je nabavili i postavili.
Kad su otišli, dugo sam još nalazila male popravke: popravio je kvaku, zašarafio zasun, promijenio gumice, nabavio uređaj koji odbija golubove, dva puta kosio travu, podrezao grm u dvorištu, učvrstio policu, promijenio držače za ručnike. Kućni vilenjak koji potajno popravlja kvarove! I ne traži plaću nego još on tebi plati!