Već deset godina imam pored ulaza u apartman kutiju za ključ. Vidjela sam to u Londonu kad smo tamo bili u privatnom smještaju. Nitko nas nije dočekao kao što mi dočekujemo naše goste, samo su nam u poruci napisali gdje se nalazi kutijica s ključem i poslali nam šifru za otvaranje kutije. Čim smo se vratili, montirala sam takvu kutijicu kraj vrata. Ako gosti kasne, da ih ne čekam, uputim ih na kutiju. Pokazalo se to kao vrlo praktično. Nikakvih problema s tom kutijicom nisam imala svih ovih godina, sve do ove godine.
Lipo ja njima sve u poruci objasnim kao i svima do sada u ovih deset godina radnog vijeka kutijice za kluč: na vratima je kutija za ključ, otvara se pomoću brojeva slinčo kao aktovka, namjestite brojeve, potavnate ih točno s oznakom i otvorte kutiju. Otvara se prema dolje, samo otklopite. U kutiji se nalazi ključ. Naravno, prije toga objasnim kako doći do kuće, adresa koju će upisati u GPS, a ako nemaju GPS kako će se orijentirati prema važnim točkama: benzinska, apoteka, pošta.
Prva grupa, obitelj.
SMS-ali smo se kako će doći do kuće. Snašli se, našli kuću, našli vrata, našli kutijicu s ključem. Nazovu oni mene da key box ne radi. Kako može kutijica za ključ ne raditi, pomislim. Da se nije zablokirala? Da nisu pogrešno namjestili brojeve? Pitam: jeste li namjestili brojeve na kutiji i poravnali brojeve točno s oznakom. Jesu. Jeste li otvorili kutiju, jeste li u kutiji našli ključ? Odgovaraju da ključ ne radi. Evo me, dolazim za pet minuta, molim, pričekajte.
Dok vozim najbrže što se može,pokušavam odgonetnuti kako to da ključ ne radi. Da nisam ostavila pogrešan ključ? Ali, imam samo jedan ključ takvog oblika. To su ti neki novi, duguljasti, pametni ključevi, možeš ih programirati, reprogramirati. Kako je moguće da ključ ne otključava? Da nisu prethodni gosti zamijenili ključ, ostavili svoj a ponijeli moj? Bit će im iznenađenje kad dođu doma i ne uspiju otklučati svoj stan. A možda je ključ dobar a brava ne valja. To ze zna dogoditi, da brava blokira. Što ću ako se brava blokirala? Subota na večer. Koji bravar radi? Kako da doznam broj? Platila bih ga koliko god kaže, desetorostruko, samo kad bi došao.
Toliko sam grozničavo smišljala moguće uzroke i rješenja da nisam ni primijetila da hodam.Stvorila sam se kraj njih četvero ispred ulanih vratiju moje kuće.
Vidim, kutija neotvorena a na njoj namješteni brojevi. Pitam ih u čemu je problem a oni da ključ ne radi. Evo, pogledajte: mašu rukom ispred kutije kao da mađijaju, pritišću prstom po njoj, tapšu je nježno kao kad netko padne u malu nesvijest pa ga tapšeš da se sabere.
Pitam: A gdje je ključ?
Oni me gledaju blijedo. Pa tu je! Kako da vam ga damo? Prodrmaju kutiju: Zašarafljeno je.
Malo me to zbunilo ali nisam baš razumjela što s tim žele reći pa sam krenula redom proučavati problem.
Prvo da provjerim jesu li namjestili točno brojeve.
Priđem bliže. Zagledam se u kutiju ali ne vidim brojeve.Trebam naočale. Oni nešto tumače, ali ne slušam ih. Zamolim za malo strpljenja. Tražim po torbi naočale. Nađem kutiju naočala ali je prazna. Ispale su iz kutije. Kopam po trobi i prisiljavam sebe da ostanem mirna, da me ne uhvati nervoza. Konačno ih nađem. Naravno, na dnu su. Stavljam te jače naočale i vidim, brojevi točno namješteni. Uhvatim kutiju s dva prsta i lagano povučem poklopac prema sebi. Otvorim kutiju, a ključ uredno visi gdje i treba visiti.
Uzmem ključ i gurnem ga u bravu, okrenem i....Tadaaaaa...kuća otključana.
Oni su mislili da se vrata autoamtski otvore kad namjestiš brojeve na kutijicu. Elektronska šifra. Zato su mahali ispred kutije i lupkali po njoj.
Sad gledam ja njih blijedo, pa malo gledam u vrata, onakvim pogledom kojim obično telad gleda u vrata. Ova nisu šarena ali su stara, očito jako jako stara. Htjela sam da izgledaju stara. Tako sam ih pofarbala a još se i farba s njih ljušti.
Pitam se, na osnovu čega ste, dragi gosti, pomislili da se ovakva vrata atuomatski otvaraju?
Rekoh im: To je stara kamena kuća, nije to Enterprise iz Zvjezdanih staza. Nema tu automatike. Sve je ručno.

Drugi gosti, četvorica, malo mlađi.
Mlađi se snalaze s GPS-om, ne treba njima puno objašnjavat, ali za svaki slučaj, ipak ja njima sve objasnim u poruci: Voze od ulaza u grad ravno naprijed, prođu kraj benzinske (samo je jedna) . Odmah iza benzinske je veliki parking, Tu parkiraju. Od benzinske idu pješke cca 200 metara. Prođu kraj apoteke, malo dalje prođu ispred pošte. Odmah poslije pošte skrenu u prvu ulicu lijevo i tu je odmah moja kuća, prva kuća na koju naiđu. Ima svijetlo plava vrata. Na vratima je kutija s ključem, i , da ne bi kao prethodni gosti pomislili da se vrata automatski otvaraju, naglasim da trebaju iz kutije izvaditi ključ i otkljčati vrata.
I ponudim još jednu mogućnost: nazovite me kad dođete na parking, ja ću odmah doći i otpratiti vas do kuće.
Evo ih, zovu. Mi smo već parkirali i sad smo ispred kuće. Kažem ja njima kombinaciju brojeva kojom se otvara kutijica za ključ. Va bene.
Opet zovu. Jeste u kući? Našli su kuću. Našli i kutiju. Ali ne radi. Ma šta ima ne radit kutija, rekoh za sebe na hrvatskom a njima na talijanskom: Čekajte, tu stanite i ne mičite se. Upravo sam parkirala auto, odmah dolazim.
I evo me ispred kuće. Ragazzi čekaju, mlađi punoljetnici, procjenjujem, oko 25, svi nabildani, svi lipo počešljani, mokasinke, polo majice, sve po talijanski.
Buon giorno, buon giorno. Pogledam kutiju, brojevi namješteni, ali zatvorena. Kutija se nije otvorila, rekoše. Kako to mislite? Pa ne otvara se sama, vi je trebate otvoriti, ovako: otvorim kutijicu, ključ je unutra. Ahaaaa, trebalo je otvoriti kutiju, rekoše.
Pitam se, kako im nije palo napamet da isprobvaju otvoriti kutiju na različite načine kad su shvatili da se neće sama otvoriti automatski? I kako su uopće stigli ovamo? Hoće li se znati sretno vratiti kući? Kako to da su ih mame pustile same na tako dalek put?