Sentimentacije
30.03.2005., srijeda
Mojoj ljubavi...
|
U oku mrak, u uhu tišina U duši mi svjetlo, u srcu toplina, a moje misli plove, već osjećam vjetar, i nosnice mirišu strasni ljubavni nektar O ženo! Strasna, nevina od pjesničkih dodira otvori mi vrata svojih osjećaja, zar nečuješ kako moje srce lupa na vratima tvoje duše i prozorom tvoje ljubavi. I tebe su mila moja,, začarali pjesnici svojim mislima, koje si popila iz snage njihovih pjesama, ali, bijahu to neki drugi pjesnici i neka druga žedna usta su opijali. No ovaj pjesnik samo tebi pjeva, i samo tvoja stegna će ovlažiti rosa dok ćeš ga svojim strasnim usnama ljubiti. No kreni, ne boj se, znam da sam rođeni poeta, no za tebe ljubljena i svu ljubav svijeta postati ću rudar grotla tvoga uzavrelog I sići ću u dubinu bezdana, i boriti se sa užarenom lavom, sve dok potocima svoje muškosti ne ugasnem plamen neiživljene ljubavi koji već godinama kipi u tebi. Niti sam ja pjesnik prvi, ni ti prva pjesnička muza, No ja sam baš taj pjesnik tvoj, a ti moja muza za ljubavni boj! |
- 22:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Tebi...
|
Snagom duha rado bih prodro u tvoju dubinu, jer imam osjećaj da bih, oslobođen stega, u tvojoj dubini našao svijet, za kojim sam već odavna krenuo u potragu. No ne znam jesam li dostojan, da ovako nesavršen i opterećen bremenom svojih slabosti, dirnem u ljepotu tvoje duše. Bojim se da mi u rukama ne prsne poput lomljiva stakla. Tja, pa i sam sam lomljiv, krhak, a sa krhotinama mojim pomalo nestaje ovo slabo i nesavršeno biće, koje se je jednom usudilo pisati lijepe riječi... …Pjesama, koje poput glasnih koraka odzvanjaju hladnim hodnicima ljudskih sudbina, a zvonki zvuk skladnih stihova ubrzano guta njihova neizmjerna hladnoća i dubina. Vrijeme bespovratno prolazi i tjera kazaljke racionalnog sata da neumitno idu sve dalje i dalje, a naše ljudske sudbine užurbano lete u daljinu zajedno sa njima. Jednom, postojaće vrijeme, i bez nas, jurit će dalje i tjerati neke druge nesavršene ljudske sudbine da se bespogovorno prilagode njegovome taktu. No, hoće li tada biti bitno, i koliko će na tu neku buduću povijest utjecati, jedan mali iskorak, jedan mali bijeg od svakodnevnice i jedna iskrena ljubav, koja je na trenutak, zaboravila vrijeme? Danas samo sam svoj, a sutra možda tvoj, Ako ćeš gledati što će biti prekosutra, Možda ćeš to sutra, zbog nekog prekosutra, Zaobići u velikome luku… Ali, ne zaboravi, da će svako sutra Jednom biti prekosutra, pa ćeš možda, Stalnim gledanjem u daljinu, Provesti život u neprekidnom bježanju. Zato, slušaj što ti kažem, jer sutra možda mogu biti tvoj, Ja prekosutra nemam, imam samo sutra, Jer ako ne sutra, onda jednog jutra, Biti ću ono, što zapravo i jesam, Biti ću svoj, i samo svoj! |
- 16:19 - Komentari (19) - Isprintaj - #
29.03.2005., utorak
Sakupljači zvijezda...
|
Da, draga si mi, da, imaš posebno mjesto u mom srcu, no daljina mi neda da još noćas, zajedno krenemo u košaricu loviti zvijezde koje će padati poput leptira. I tada bih znao da postojimo I tada bih ponio ključeve kraljevstva I bio bih ponovno rođen i živ među zvijezdama ulijevao bih ti vjeru da Noć strasti već odavno postoji! I mjesec bi bio svjedokom da strast nikada ne umire i da je jutro samo dio noći I ako si noć provela ljubeći i strasno se dajući vatri Ujutro ćeš se veseliti drugoj noći i novoj strasti sakupljača zvijezda ŠTO JE LJUBAV? Prođe jedan dan čežnje, ali što je jedan dan? Prođe i mjesec dana čežnje, ali što je jedan mjesec? Prođe i godina dana čežnje, ali što je jedna godina? Prođe tako i čitav život čežnje, ali što je jedan život? Život je čežnja za ljubavi, ali što je ljubav? Ljubav je stanje neograničeno količinom, Ljubav je život neograničen vremenom, jer, koliko ljubavi imaš toliko života živiš |
- 20:58 - Komentari (21) - Isprintaj - #
28.03.2005., ponedjeljak
Emotivni lutalice
|
Malo koji čovjek može odoljeti ljupkosti malih tek izleglih psića... Nježni, bespomoćni, krhki... Zbog te ljupkosti, često ih uzmu, zaboravljajući pri tome da će jednog dana izrasti u karakterne pse koji daruju ljubav vlasniku, ali i traže brigu... Isto je s romanticima i pjesnicima... Svima godi stih, nježnost i pažnja, jednostavnost u komunikaciji i otvoreno srce. No ljubav je vrt prepun ruža, koji, da bi bio lijep traži i stalnu brigu... I kao što mnogi vlasnici napuštaju svoje ljubimce, jer zahtjevaju pažnju, stvarajući na taj način pse lutalice, tako i pjesnici, razočarani životom postaju emotivni lutalice... Zato danas ni romantici, ni pjesnici nisu u modi. Lijepo ih je slušati, lijepo s njima uzdisati, ali teško je tu ljubav njegovati... :-( |
- 22:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Pariški nokturno
|
Nazvala me iz Pariza u Zagreb i rekla je: Dođi, trebam te! Trebam tvoj zagrljaj da me zaštiti, trebam tvoju ljubav da me zagrije! Razmišljajući samo srcem, zakratko, me evo kod nje u sobi tamnih zastora i punoj mirisne tišine Ležimo zajedno; ona je glavu naslonila na moje rame i mirno spava ravnomjerno dišući Odjednom se snažno trzne, no osjetivši moju blizinu ponovno se predaje carstvu snova. Blagi mir ulazi u naša tijela i mi sretni, ona zbog mira koji je dobila, a ja zbog mira koji sam donio tonemo zajedno u snove, koji traju čitavu vječnost i mi se samo povremeno budimo ne razlikujući više budimo li se u snovima, ili snivamo u stvarnosti |
- 19:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #
NIT LJUBAVI (INTERNETOM)
|
Bijela soba, tisina u njoj Kroz zatvorene prozore lagano dopire muk Grada ljubavi U sobi ti, stvarna, senzibilna, ranjena, ranjiva Na prozorima crni zastori, jasno vidim samo tvoje obrise, i osluskujem tvoj lagani hod Jos mi je Prevert dao tri sibice... No ni one ne mogu rasvijetliti ovu daljinu! Paris i Zagreb, dva grada kraj rijeka koje teku svaka u svom smjeru no sto im je zajednicko? Ti, ja i nevidljiva nit ljubavi koja nas povezuje PARIS AT NIGHT (Jacques Prevert) Tri sibice upaljene jedna za drugom u noci Prva da ti vidim lice Druga da ti vidim oci Posljednja da ti vidim usta I citava tama noci da bih se sjetio svega toga Stezuci te u zagrljaju |
- 00:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
27.03.2005., nedjelja
Nedjelja
|
Tiho je, čujem samo ravnomjerne otkucaje sata koji me jedini podsjeća na vrijeme koje neumitno prolazi Gledam stvari i osobe oko sebe i imam osjećaj da ih prvi puta vidim iako ih svaki dan gledam iako im znam svaku crtu. Imam osjećaj da lebdim da nisam dio tog prostora da nisam dio tog vremena da me nitko ne vidi i ne čuje Sve stvari oko mene imaju neku povijest i ljudi koji prolaze pored mene, neku sudbinu gdje sam ja u toj povijesti, gdje sam ja u tim sudbinama? No sutra je novi dan i neka nova buka narušit će tišinu dana a pouzdana slučajnost sudbine postati stvarnost u kojoj živimo Ponovno će neke stvari zauvijek postati prošlost. I mi sa njima... Ako ne baš sutra, jednom zasigurno! I za stotinu godina, kada nas zasigurno neće više biti među živima, bez obzira što sada učinili, naš će život značiti budućnosti isto onoliko koliko zamah leptira na Hvaru ima utjecaja na oluju u Zagrebu. |
- 19:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #
23.03.2005., srijeda
SJEĆANJE NA OCA
|
Ako svako od nekoliko milijardi stabala, koje si u životu posadio svjedoči o tvojoj marljivosti, Ako tisuće šumara može posvjedočiti o tvojoj ljubavi prema prirodi Ako svaki od nekoliko desetaka tisuća ljudi, u kojima si uvijek tražio dobrotu može posvjedočiti o tvome poštenju Ako svaki od nekoliko desetaka tisuća vatrogasaca može posvjedočiti da si dao sve od sebe za napredak te humane i čovjekoljubne djelatnosti Ako mi kao tvoja obitelj koju si toliko volio svakodnevno u svojim srcima nosimo ljubav kojom si nas velikodušno darivao Tada svima onima koji te se sjećaju, koji posjećuju tvoj tihi dom i koji uvijek pitaju za tebe kažemo: Janko je još uvijek među nama, jer živi u pjesmi milijardi stabala jer živi u mislima vrijednih vatrogasaca jer živi u dušama poštenih ljudi i u srcima svoje voljene obitelji |
- 21:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #
22.03.2005., utorak
Ljudi i problemi
|
Na obzoru su obrisi planine, zelene i mirisne. Blagi lahor struji sa vrhunca, donoseći nam osvježenje u svakodnevnom životu. No, kako se približavamo sve bliže planina je sve veća i veća i mi obaramo pogled, kao da ona neće postojati dok je ne gledamo. Odjednom dignemo pogled, i našavši se pred samim dnom, bojimo se i krenuti preko, jer nam se planina čini prevelikom. Da nismo obarali pogled, možda bi iz daljine bolje procjenili i odabrali lakši put kojim bi trebali poći. Oni koji ipak krenu u prelazak, možda je neće uspjeti prijeći, a one koji se boje, možete uvijek naći kako pri samome dnu kukaju o nepremostivoj planini! |
- 14:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #
21.03.2005., ponedjeljak
HIMNA JEDNOM VREMENU
|
Noćas Mjeseče sjajem svojim osvijetli duše, ljudske, sakrivene, i takni bitak ticalom tvojim ko igla prstom, boli raznesene. Neki pijanac u daljini tuče Ženu, djecu i malo kuče, a lopov krade kruh siromaku, dok politika ga tjera na tlaku. Duše robova stežu okove za novac prljav sve bi dali i prodali đavlu životne sokove, ne znajući da su od sebe krali "Kruha! Molim vas za koricu kruha!" Javi se starica, iznikla iznebuha. a gospoda nova kraj nje prolazi pazeći samo da se ne zagazi. Vikali su: "Mi smo za promjene!" A u stolice mekane pustili su korjene I danas nam važno kažu, Da oni nikad ne lažu. Droga, alkohol i cigarete kruže, i mladež zdvojnu - lakovjernu kuže A ideja nema, ni ciljeva novih Pored narcisa političkih, ovih. Mrak, pustoš, ubojstvo, palež, koju povijest, budućnost nam piše? Pričaju Oni, mi čujemo lavež i nikome takvom ne vjerujemo više. Ni za nove, ni za stare, povijest neće znati. Tek, u godini toj i toj, živjeli su tu Hrvati, Neki su krali, neki su spali, a neke su drali. Tek hrabri su tu, za Domovinu pali! Tiha je noć, mrak je obavio puste ulice mladom paru pod krošnjom, ne vidiš ni lice stiskom se jakim povezahu oni i jedno u drugo dušom zaroni. Dijete usnulo blagi sanak i slatko se smije, zna ono kome! Čista srca ljubav Mu daje ne pitajući nikad za bombone. |
- 20:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Život u trenu
|
Danas se rodio još jedan dan, I u tom danu jos jedan san, A u tom snu si mi ti, draga, Nada, ljubav, strepnja ostavile na me traga. Muškarac u meni, pjesnik u duši, konačno se sad taj zid ruši pjesnik željaše bonacu, a muško oluju, Sad se skupa raduju i iste plane snuju. Jer pjesnik bi pjevo, al ne vidješe tih grudi, a muško je samo sanjao, sad se iz sna budi. Oh vi pjesnici znaste, jer kušaste i vidjeste, što ja kušah sada, vi u pjesmama opjevaste. O ljubavi moja, daj mi da gorim, u zemlji snova, daj mi da živim. Jer ti si vatra, vulkan i plamen, sprži me, satri me, ostat ću znamen. Bit će još bonaca, bit će i oluja, i pjesnika u kojima je emocija struja, al ovaj pjesnik nije beskonačna vijeka, Sudac svih Sudaca na sud njega čeka Ne, nije za to još došlo vrijeme, ta malo sam ljubio, malo sijo sjeme. No proći će život u jednome trenu, zar da kunem život, i njegovu sjenu? Budi moja muza, nježna i vatrena, živi ovaj život od jednoga trena, I bludi, i titraj, i gori, i pali, budi moja makar taj trenutak mali. |
- 10:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.03.2005., subota
ASIMETRIČNA JELA
|
Dok sam bio mali, imali smo kod kuće svoj mali rasadnik ukrasnog crnogoričnog bilja. Rasadnik je održavao moj otac, koji je inače bio i šef rasadnika na šumarskom institutu. Sjećam se da sam uvijek bio uz njega kad je nešto radio. Gledajući ga jednom prilikom kako čupa iz zemlje pojedine sadnice, postavih mu pitanje zašto to radi. Njegov odgovor je bio da mora napraviti selekciju, jer su neke biljke kržljave, pa kad izrastu, neće biti pravilnog rasta. Selekcija je, objasnio mi je, stručan postupak odabira biljaka pogodnih za uzgoj. Nešto slično čini i priroda na način da jače biljke nadrastu slabije, te im svojom krošnjom oduzmu svjetlo nužno za život i rast. No, bez obzira na njegovo objašnjenje, meni je bilo teško gledati kako su te iščupane biljke osuđene na umiranje... U očaju koji je parao moju nutrinu, zamolih oca da mi odredi jedan komad vrta, jednu gredicu gdje bih ja mogao sam saditi biljke po svom odabiru. Kao nevjerojatno dobar odgajatelj, koji je izgubio svog oca sa samo 2 godine starosti, nasmijao mi se je i odredio komad zemlje koji će zauzeti moja gredica. S velikim veseljem sam odmah prionuo na posao, te sam sve one sadnice, koje je moj otac iščupao, ponovno zasadio na svojoj gredici. Prolazili su dani, smjenjivala se godišnja doba, prolazile godine... Bio sam već dobrano zašao u pubertet, a biljke u mojoj gredici već su dobrano porasle, iako ne tako brzo, kao one «selektirane» u tatinom rasadniku. Uskoro je otac počeo polako vaditi svoje sadnice, jer su bile dovoljne veličine da se presade negdje u parkove, dvorišta ili ispred kuća... Samo godinu dana nakon toga, u našem vrtu se je desila velika preobrazba. Čudnovate biljke čudnovatog rasta iz moje gredice, odjednom su zasjenile sve «selektirane» sadnice u vrtu mog oca. Bilo je tu patuljastih tuja koje su rasle u krug poput lopte i drugog crnogoričnog bilja čudnovatih oblika i rasta, a među svim tim sadnicama, najviše se je isticala jedna asimetrična srebrna jela, s nekoliko vrhova, s granama čudne različite duljine, potpuno različita od standardnih jela koje rastu u stožastom obliku. Mnogi posjetitelji našeg rasadnika su upirali prstom u to čudnovato, ali prekrasno stablo, nudeći višestruko veći novac za kupnju moje asimetrične jele. No, moj otac je govorio da to nije njegovo vlasništvo, već ih je upućivao da se dogovaraju samnom. Ja sam bio toliko ponosan na svoju asimetričnu jelu, da prodaja jednostavno nije dolazila u obzir. Prema izjavama ljudi koji su dolazili vidjeti to čudo prirode, ljepšeg stabla odavna nisu vidjeli... Prošle su godine od tada, a moja asimetrična jela je u jednom trenu jednostavno prestala rasti... Nekoliko godina je kunjala, kao da se je borila za život, a onda je požutjela i posušila se... Danas vrlo često pričam ovu priču o svojoj asimetričnoj jeli, ali i svom vrijednom i pažljivom ocu koji mi je priuštio prekrasno odrastanje... Kao zaljubljenik u knjige i čitanje, vratio sam se, iz tko zna kojih razloga na dječju literaturu, i među inim knjigama, pronašao sam Malog princa. Sjećam se da smo tu knjigu čitali u osnovnoj školi, no tada se je od nas djece tražilo samo poznavanje sadržaja... Ponovnim čitanjem knjige, otkrio sam neviđeno bogatstvo u svakom slovu, riječi i rečenici... «Bitno je očima nevidljivo, jer dobro se vidi samo srcem.» Danas nam mediji nameću neke nove standarde ljepote, a anoreksične manekenke bivaju uzorom novih generacija. Opća vizualizacija kao da je izbrisala moć imaginacije i mašte... Svi slijede neke čudne modne trendove, a biti moderno odjeven, postalo je «in». Ljudi su prestali tražiti ljepotu u različitosti, ljudi su prestali «gledati srcem», jer moć novca i moć medija jednostavno gazi svaku individualnost koja nije u službi novca i medija... Nit više itko traži svoju «jedinstvenu ružu», nit itko više zna što to znači «pripitomiti», osim ako se iz toga može napraviti gledana televizijska emisija, uz koju će se prodati brdo reklama potrošačkog društva... Zato odlučih svoju priču o asimetričnoj jeli podjeliti s vama, jer možda još uvijek nije sve izgubljeno, dok i jednog od vas moja priča potiče na razmišljanje... Zapamtite, bitno je zaista očima nevidljivo, jer dobro se zaista vidi samo srcem. Mali princ je imao svoju jedinstvenu i neponovljivu ružu, a ja svoju jedinstvenu asimetričnu jelu, koju vidjeh srcem djeteta i zasadih je u svom srcu. Oni koji su je vidjeli u svoj njezinoj ljepoti, nisu shvatili da je ljepota u oku promatrača, da je ljepotu različitosti vidjelo jedino čisto dječje srce. Ta ljepota se ne kupuje novcem, nit je plodom reklama u medijima... Ako ovom pričom uspijem i u vaše srce zasaditi sjeme sjećanja na jednu asimetričnu jelu, tada će i moja jela, nekom čudnom misaonom genetikom, ponovno oživjeti u vašoj mašti svim svojim sjajem. Na vama je da to sjeme ljubavi, ljepote i mašte ne zadržite samo za sebe, već da ga sijete u srcima onih koje volite... |
- 12:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #
16.03.2005., srijeda
KRAJ JEDNE LJUBAVI
|
Kad riječ odjednom prestane biti riječ, A tisuće velikih i malih razloga prevagnuše na neku drugu stranu, Nesta jedan dio svemira, jedan novi svijet Koji jednom optimistički nazvasmo našim.. Jesmo li jednako iskreno voljeli, I jednako se iskreno željeli? Jesmo li istim emotivnim poljima lutali I istim nebeskim prostranstvima plutali? Jesmo li se jednakom vatrom grijali, I iskrenim se srcem smijali? Jesmo li se iz istog izvora opijali, I, zaista, iste snove sanjali? |
- 16:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Jednoj Valentini...
|
Blago onom kog će usne tvoje snenog buditi Blago onom koji će se uz tebe razbluditi Blago onom koji će dahom tvojim omamljen U snovima s tobom nebeskim prostranstvima ploviti |
- 13:38 - Komentari (17) - Isprintaj - #
METAMORFOZA JEDNE LJUBAVI
|
METAMORFOZA JEDNE LJUBAVI Kraj... Grozna riječ... U kojoj su sabrani svi snovi, sva nadanja, stremljenja iskrene ljubavi... Ali i sva bol, nemoć, patnja Razočaranje, pomisao na budućnost bez voljene osobe Trenutak u kojem odjednom ostaješ sam sa sobom, kad moraš otrgnuti misli od nje i potpuno sam napraviti neke nove korake u svom životu. Miješani osjećaji, ljubav i čežnja koju još uvijek osjećaš, no znaš da je nemaš više kome dati... U jednom jedinom trenutku, ustanoviš da ta «neka», koja je do sekundu prije izazivala u tebi najplemenitije osjećaje, i zbog koje si činio sve one male i velike gluposti svojstvene ljubavima, jednostavno prestane biti svjesna tvog elementarnog ljudskog postojanja... |
- 13:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Misli, osjećaji, ideje i ludovanja... Copyright © 2005. Damir L. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora POŠALJI MI e-mail
Romantika u kajkavskoj narodnoj poeziji...
Tiček leti, tiček leti. Tičica za njim leti «Vzemi mene, vzemi mene, drobni mali tiček ti!» «Kaj bum s tobom kaj bum s tobom drobna mala tičica? Ma je hrana Ma je hrana, Drobni mali črveki. Me je pitje, me je pitje, mutna kolomijica. Ma je hiža, Ma je hiža, Drobno malo trnjiće. Kaj bum s tobom kaj bum s tobom drobna mala tičica?» «Vzemi mene, vzemi mene, drobni mali tiček ti! Tva bu hrana Ma bu hrana, Drobni mali črveki. Tve bu pitje, me bu pitje, mutna kolomijica. Tva bu hiža, Ma bu hiža, Drobno malo trnjiće. Tve bu srce, Me bu srce, Samo jedno srčece!» «Hodi k meni, hodi k meni, drobna mala tičica» |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||