Pjesme i djelovi pjesama koje me nadahnjuju
* * *
Ja znam što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica mi skinuo sjenu!
No što ako je ona s licem već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet!
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Al' ipak, dragi, navrati se opet!

Dobriša Cesarić

* * *
MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
Sumorni čovjek snatri bestjelesno
Sutonska strast se boji bezimeno,
A ljubav jeca, jeca bespredmetno;

I sve je danas prazno beskonačno,
A vjetar duva, duva bezutješno
Na gole duše koje koje neprestano
Ištu i grle beznadno, beskrajno.

Tin Ujević

* * *
Uhapšen u svojoj magli,
Zakopčan u svojem mraku,
Svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
Djetinjastih blagostanja,
Sretne mrene i dubine
Nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti
I na munju koja prijeti,
Naša blaga Nada vrišti;
Biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
Među nama jednog sveca,
Treba i bez bijela ruha
Biti djeca, biti djeca.

Tin Ujević

* * *
Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljeskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju;

Al čežnja dršće kao ptiče golo,
Ko plava pjesma naglo prekinuta,
Ko neko blijedo i beznadno kolo,
Ko bosi prosjak na po pusta puta

Sva ljubav moja nasred ceste kisne,
Moje je srce od sedam komada;
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
Nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
Krv u moždane, mozak van da skoči;
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
Tuđinska ženo, samilosne oči.

Tin Ujević


* * *
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

Sergej Jesenjin

* * *
Mjesec je umro,
Kraj okna zora drijema.
Ah ti, noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim,
Nikoga sa mnom nema,
Ja sam...
Kraj razbitog zrcala...

Sergej Jesenjin

* * *
"Ti si moja - mogu reći samo ruke
što podigoše kraj feredže crne."

Sergej Jesenjin

Sentimentacije

19.03.2005., subota

ASIMETRIČNA JELA

Dok sam bio mali, imali smo kod kuće svoj mali rasadnik ukrasnog crnogoričnog bilja. Rasadnik je održavao moj otac, koji je inače bio i šef rasadnika na šumarskom institutu. Sjećam se da sam uvijek bio uz njega kad je nešto radio. Gledajući ga jednom prilikom kako čupa iz zemlje pojedine sadnice, postavih mu pitanje zašto to radi. Njegov odgovor je bio da mora napraviti selekciju, jer su neke biljke kržljave, pa kad izrastu, neće biti pravilnog rasta. Selekcija je, objasnio mi je, stručan postupak odabira biljaka pogodnih za uzgoj. Nešto slično čini i priroda na način da jače biljke nadrastu slabije, te im svojom krošnjom oduzmu svjetlo nužno za život i rast.

No, bez obzira na njegovo objašnjenje, meni je bilo teško gledati kako su te iščupane biljke osuđene na umiranje... U očaju koji je parao moju nutrinu, zamolih oca da mi odredi jedan komad vrta, jednu gredicu gdje bih ja mogao sam saditi biljke po svom odabiru. Kao nevjerojatno dobar odgajatelj, koji je izgubio svog oca sa samo 2 godine starosti, nasmijao mi se je i odredio komad zemlje koji će zauzeti moja gredica.

S velikim veseljem sam odmah prionuo na posao, te sam sve one sadnice, koje je moj otac iščupao, ponovno zasadio na svojoj gredici.

Prolazili su dani, smjenjivala se godišnja doba, prolazile godine...

Bio sam već dobrano zašao u pubertet, a biljke u mojoj gredici već su dobrano porasle, iako ne tako brzo, kao one «selektirane» u tatinom rasadniku. Uskoro je otac počeo polako vaditi svoje sadnice, jer su bile dovoljne veličine da se presade negdje u parkove, dvorišta ili ispred kuća... Samo godinu dana nakon toga, u našem vrtu se je desila velika preobrazba. Čudnovate biljke čudnovatog rasta iz moje gredice, odjednom su zasjenile sve «selektirane» sadnice u vrtu mog oca. Bilo je tu patuljastih tuja koje su rasle u krug poput lopte i drugog crnogoričnog bilja čudnovatih oblika i rasta, a među svim tim sadnicama, najviše se je isticala jedna asimetrična srebrna jela, s nekoliko vrhova, s granama čudne različite duljine, potpuno različita od standardnih jela koje rastu u stožastom obliku.

Mnogi posjetitelji našeg rasadnika su upirali prstom u to čudnovato, ali prekrasno stablo, nudeći višestruko veći novac za kupnju moje asimetrične jele. No, moj otac je govorio da to nije njegovo vlasništvo, već ih je upućivao da se dogovaraju samnom. Ja sam bio toliko ponosan na svoju asimetričnu jelu, da prodaja jednostavno nije dolazila u obzir. Prema izjavama ljudi koji su dolazili vidjeti to čudo prirode, ljepšeg stabla odavna nisu vidjeli...

Prošle su godine od tada, a moja asimetrična jela je u jednom trenu jednostavno prestala rasti... Nekoliko godina je kunjala, kao da se je borila za život, a onda je požutjela i posušila se...

Danas vrlo često pričam ovu priču o svojoj asimetričnoj jeli, ali i svom vrijednom i pažljivom ocu koji mi je priuštio prekrasno odrastanje...

Kao zaljubljenik u knjige i čitanje, vratio sam se, iz tko zna kojih razloga na dječju literaturu, i među inim knjigama, pronašao sam Malog princa. Sjećam se da smo tu knjigu čitali u osnovnoj školi, no tada se je od nas djece tražilo samo poznavanje sadržaja... Ponovnim čitanjem knjige, otkrio sam neviđeno bogatstvo u svakom slovu, riječi i rečenici... «Bitno je očima nevidljivo, jer dobro se vidi samo srcem.» Danas nam mediji nameću neke nove standarde ljepote, a anoreksične manekenke bivaju uzorom novih generacija. Opća vizualizacija kao da je izbrisala moć imaginacije i mašte... Svi slijede neke čudne modne trendove, a biti moderno odjeven, postalo je «in». Ljudi su prestali tražiti ljepotu u različitosti, ljudi su prestali «gledati srcem», jer moć novca i moć medija jednostavno gazi svaku individualnost koja nije u službi novca i medija...

Nit više itko traži svoju «jedinstvenu ružu», nit itko više zna što to znači «pripitomiti», osim ako se iz toga može napraviti gledana televizijska emisija, uz koju će se prodati brdo reklama potrošačkog društva...

Zato odlučih svoju priču o asimetričnoj jeli podjeliti s vama, jer možda još uvijek nije sve izgubljeno, dok i jednog od vas moja priča potiče na razmišljanje... Zapamtite, bitno je zaista očima nevidljivo, jer dobro se zaista vidi samo srcem. Mali princ je imao svoju jedinstvenu i neponovljivu ružu, a ja svoju jedinstvenu asimetričnu jelu, koju vidjeh srcem djeteta i zasadih je u svom srcu. Oni koji su je vidjeli u svoj njezinoj ljepoti, nisu shvatili da je ljepota u oku promatrača, da je ljepotu različitosti vidjelo jedino čisto dječje srce. Ta ljepota se ne kupuje novcem, nit je plodom reklama u medijima...

Ako ovom pričom uspijem i u vaše srce zasaditi sjeme sjećanja na jednu asimetričnu jelu, tada će i moja jela, nekom čudnom misaonom genetikom, ponovno oživjeti u vašoj mašti svim svojim sjajem. Na vama je da to sjeme ljubavi, ljepote i mašte ne zadržite samo za sebe, već da ga sijete u srcima onih koje volite...


- 12:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Misli, osjećaji, ideje i ludovanja...

Copyright © 2005. Damir L.
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

POŠALJI MI e-mail
Romantika u kajkavskoj narodnoj poeziji...
Tiček leti,
tiček leti.
Tičica za njim leti

«Vzemi mene,
vzemi mene,
drobni mali tiček ti!»

«Kaj bum s tobom
kaj bum s tobom
drobna mala tičica?

Ma je hrana
Ma je hrana,
Drobni mali črveki.

Me je pitje,
me je pitje,
mutna kolomijica.

Ma je hiža,
Ma je hiža,
Drobno malo trnjiće.

Kaj bum s tobom
kaj bum s tobom
drobna mala tičica?»

«Vzemi mene,
vzemi mene,
drobni mali tiček ti!

Tva bu hrana
Ma bu hrana,
Drobni mali črveki.

Tve bu pitje,
me bu pitje,
mutna kolomijica.

Tva bu hiža,
Ma bu hiža,
Drobno malo trnjiće.

Tve bu srce,
Me bu srce,
Samo jedno srčece!»

«Hodi k meni,
hodi k meni,
drobna mala tičica»