Snagom duha rado bih prodro u tvoju dubinu,
jer imam osjećaj da bih, oslobođen stega,
u tvojoj dubini našao svijet,
za kojim sam već odavna krenuo u potragu.
No ne znam jesam li dostojan,
da ovako nesavršen i opterećen bremenom svojih slabosti,
dirnem u ljepotu tvoje duše.
Bojim se da mi u rukama ne prsne poput lomljiva stakla.
Tja, pa i sam sam lomljiv, krhak,
a sa krhotinama mojim pomalo nestaje
ovo slabo i nesavršeno biće,
koje se je jednom usudilo pisati lijepe riječi...
…Pjesama, koje poput glasnih koraka
odzvanjaju hladnim hodnicima ljudskih sudbina,
a zvonki zvuk skladnih stihova ubrzano guta
njihova neizmjerna hladnoća i dubina.
Vrijeme bespovratno prolazi i tjera
kazaljke racionalnog sata
da neumitno idu sve dalje i dalje,
a naše ljudske sudbine užurbano lete u daljinu zajedno sa njima.
Jednom, postojaće vrijeme,
i bez nas, jurit će dalje i tjerati
neke druge nesavršene ljudske sudbine
da se bespogovorno prilagode njegovome taktu.
No, hoće li tada biti bitno,
i koliko će na tu neku buduću povijest utjecati,
jedan mali iskorak, jedan mali bijeg od svakodnevnice
i jedna iskrena ljubav, koja je na trenutak, zaboravila vrijeme?
Danas samo sam svoj, a sutra možda tvoj,
Ako ćeš gledati što će biti prekosutra,
Možda ćeš to sutra, zbog nekog prekosutra,
Zaobići u velikome luku…
Ali, ne zaboravi, da će svako sutra
Jednom biti prekosutra, pa ćeš možda,
Stalnim gledanjem u daljinu,
Provesti život u neprekidnom bježanju.
Zato, slušaj što ti kažem,
jer sutra možda mogu biti tvoj,
Ja prekosutra nemam, imam samo sutra,
Jer ako ne sutra, onda jednog jutra,
Biti ću ono, što zapravo i jesam,
Biti ću svoj, i samo svoj!
Post je objavljen 30.03.2005. u 16:19 sati.