Tiho je,
čujem samo ravnomjerne otkucaje sata
koji me jedini podsjeća
na vrijeme koje neumitno prolazi
Gledam stvari i osobe oko sebe
i imam osjećaj da ih prvi puta vidim
iako ih svaki dan gledam
iako im znam svaku crtu.
Imam osjećaj da lebdim
da nisam dio tog prostora
da nisam dio tog vremena
da me nitko ne vidi i ne čuje
Sve stvari oko mene imaju neku povijest
i ljudi koji prolaze pored mene, neku sudbinu
gdje sam ja u toj povijesti,
gdje sam ja u tim sudbinama?
No sutra je novi dan
i neka nova buka
narušit će tišinu dana
a pouzdana slučajnost sudbine
postati stvarnost u kojoj živimo
Ponovno će neke stvari
zauvijek postati prošlost.
I mi sa njima...
Ako ne baš sutra,
jednom zasigurno!
I za stotinu godina,
kada nas zasigurno
neće više biti među živima,
bez obzira što sada učinili,
naš će život značiti
budućnosti isto onoliko
koliko zamah leptira na Hvaru
ima utjecaja na oluju u Zagrebu.
Post je objavljen 27.03.2005. u 19:21 sati.