so far away...

subota, 26.11.2011.

jedan tihi i lagani poljubac tamo negdje ispod uha...

šaljem ti tamo daleko...

prije godinu vozili smo se prema mom gradu...

kroz prvi snijeg...i one neke priče o brvnarama u snijegu...

tko bi rekao da ćemo još i sad gledati mirom prekrivena polja puna inja...

i da će plavi pogled osvajati uvijek iznova...one neke kuteve koje sam mu uporno pokušavala sakriti...



jedva čekam da se vratiš...i jedva čekam prvi snijeg...

utorak, 22.11.2011.

absolutely...

nježno...
me grli tvoja ruka dok se onako namjestim tebi na ramenu...

sigurno...
se osjećam tu...

i dok ti sjedim u zagrljaju, tamo negdje na obali rijeke...
dok voda protječe...
i sve prolazi...

sretno...
jer živim deja vu...
uz dubrovačko vino i absolute beginers na radiu...
baš kao i prije skoro godinu...

iznenađeno...
što sve može biti toliko lijepo...

začuđeno...
jer još uvijek, svaki puta srce zakuca brže kad dolaziš...

odabrano...
jer ne vjerujem da baš svi imaju nešto takvo...

voljeno...
osjećam se voljeno...

eto to...
i moguće je...biti potpuno sretan...

uz prve snjegove...i snene zagrljaje...i neke daleke vožnje...
i svijetla grada...i labudove...i tragove u mulju...i šetnje oko jezera...
i vožnje biciklima...i ležanje u mokroj travi...i zvijezde...

i ne sumnjam više...da neće biti još puno tih nestvarno lijepih dana....

subota, 19.11.2011.

...bem mu i cmoljavci...

priznajem, sramim se, ali obožavam sladunjave filmove...
ne one baš pekmezasto sladunjave, već više one sa malo više stvarnosti nalik radnjom...

jedan od tih bio je p.s. i love you...

sa predobrom glumačkom ekipicom i tolko ludom i neočekivanom a opet prekrasnom radnjom...i činjenicom da sam plakala preko polovice filma...što od tuge, što od smijeha...

još jedan je onaj možda nekako i najdraži...walk the line...
jer...nema te priče koju možemo izmisliti naspram onih koje život ispiše...a tu je i glazba i opet dvoje dobrih glumaca...i sve to skupa...

i onda večeras, u nedostatku pametnijeg posla idem pogledati neki film, onako za razonodu...i za slučaj da niste gledali i da želite gledati film...pa, neću u detalje...
ali, taj šok...negdje pred kraj filma, za boga miloga, pitam se koliko se to ja zapravo mogu uživjeti u film?
previše, puno previše...
dovoljno da osjetim trzaj na mjestu gdje je ona kuckava stvarčica...

dovoljno da ispsujem sve moguće scenariste kojima ovako bolesna ideja može pasti na pamet...
i dovoljno da se oduševim i uvrstim ovaj film u kolekciju onih koje ću gledati ponovo i ponovo i ponovo?

vrlo vjerojatno...
e jesam dijete...
i baš me briga...

uglavnom...poanta priče je...bez obzira na to što se dogodilo sutra...uvijek ćemo imati danas...

a danas...danas smo tu...
ovako, ovakvi...

i uopće nismo loši...naprotiv...

a film; One day...
preporučam...ali ne onima slaba srca ;)

p.s. 20.11.

a onda svira baš walk the line na radiu...
dok se vozimo uokolo, preko injem prekrivenih polja...

a te vožnje su mi tako nedostajale...
i inje, nalik snijegu...a uz snijeg je ionako sve počelo...
i fotke i prekrasni prizori...

i onaj neki mir...

ponedjeljak, 14.11.2011.

a onda ta neka udubina kraj tvog ramena....u koju taman nekako pristaje moje lice kad se naslonim na tebe...
ma k vragu, tu mi je mjesto...nigdje se tako dobro ne odmorim...nigdje ne pristajem tako dobro...

mazno i toplo i sigurno...
zar ne zvučim ludo? sad strahujem, sad gradim zidove...
a onda sve to padne u vodu čim si tu...

a opet odlaziš, pa dolaziš i tako...
da, znala sam da je to tako...nekako mi je to i odgovaralo, jer i meni treba prostora i slobode...

pa ipak, ne mogu si pomoći da mi ne nedostaje to mjesto gdje sve ostalo nestaje...
osim sigurnosti i mira i sreće i češkanja...

zapravo jedino čega se bojim...jest toga da te jednom neću više imati...
a uporno se vraćaš i dokazuješ da nije tako...

sve je to tako jednostavno...svi smo mi samo životinjice željne ljubavi i pažnje...

znam da nema smisla bojati se...
i da se loše stvari dogode i bez da ih se bojimo...i ako ih se bojimo...
i da sve ovo zajedno...je...poput sna ponekad...
jednostavno i lijepo...
i bez ogromnih drama
i bez nekih pretjeranih riječi

i ipak...sa dosta povjerenja...
i time da vidim da me čak i ovakvu kakva jesam prihvaćaš...
i time da se malo čemu veselim toliko kao tebi...pa ipak veselim se i drugim stvarima...
i ne posjeduješ svu moju sreću...
niti me mijenjaš prisilno...

čemu onda sve to sa zidovima...kada ih ipak puštam u zaborav...skupa sa malcima i problemima i cijelim svijetom tu negdje na tvom ramenu...dok ti slušam disanje i otkucaje srca...i točno znam kad lagano zadrijemaš...


čemu kad je evo...skoro godina...što lutamo zajedno i pišemo neka sasvim lijepa sjećanja...nenadana...
čemu?

neću više...sjetit ću se...onda kad se bojim i kad mi nedostaješ i kad poželim pobjeći od najsigurnijeg mjesta na svijetu...

oprosti

oprosti...
....što uporno pokušavam biti ono što mislim da bi drugi željeli da budem...i teško se snalazim u toj ulozi...
....to je zato što se bojim da me inače ne bi voljeli...

...što nikada ne kažem ono što zapravo želim...
...bojim se da ću ispasti zahtjevna ili naporna...ili da ću moliti, a to je tako...ponižavajuće...

...što sam nezadovoljna i ne priznajem zašto...jer ne dojuriš čim možeš, kao što bi ja dojurila...a nisam ni rekla da to želim...

...što se uporno i uporno bojim vjerovati ti...i dopustiti da me upoznaš u potpunosti...i što bi željela upoznati te, a da ni sama to ne dozvoljavam sasvim...

...što...ne priznajem kako se zaista osjećam...i bježim, vrlo često...
...možda smo sličniji nego što to mogu priznati...

...onako naizgled...ti si siguran u sebe i puno pričaš, o svemu, samo ne o sebi...ja sam nesigurna i puno pričam samo o sebi...

...ali, onako, negdje ispod površine...možda se jednako bojimo dopustiti nekome da nas sasvim zna...

i znam, u ovome se svijetu mora sagraditi pokoji zid...
tek toliko da se zaštitiš...

ali čemu to sve, ako ne znamo niti one posebne, one, samo neke, propustiti kroz sve te zidove?

kako srušiti zidove, kada cijeli život učiš samo kako ih izgraditi?

petak, 11.11.2011.

dijete

Uporno to zaboravljam. Da je gotovo jedini način, a možda i najbrži i najlakši način da se dohvati sreća biti dijete.
Podsjetim se svakoga četvrtka na likovnoj radionici na koju sad odlazim. Vode ju oni moji prijatelji koje silno volim i za kojima bi otišla i u Kanadu. U zadnje vrijeme ja dovodim i cimericu, dovede i ona svoju prijateljicu. Dođe još pokoji prijatelj ili poznanik. I grupica djece. Ali, mi odrasli smo redovito daleko veća djeca od djece same.

Razigrani, glasni, izvodimo ludosti, zezamo se, prvi se uhvatimo neke igrice. Radimo radove koje rade i djeca i silno smo ponosni i sretni kada napravimo nešto lijepo. Desi se i poneki ozbiljni pogled od strane klinaca, u stilu, pogledaj ih kako su smiješni, pa oni ne bi trebali biti djeca, oni moraju biti ozbiljni, odakle im samo pravo ponašati se tako.

Mislim da bi bila sretna kada bi svaki dan nakon čuvanja malca mogla doći tamo. Raditi nešto, stvarati, pomoći klincima, ali ponajviše...biti dijete.

Zaboraviti na odgovornosti, probleme, financije, sve sve sve...sve ono odraslo i ozbiljno i glupo zapravo. Da, znam, mora se sve to. Ali sve to je daleko lakše kada si onih nekoliko slobodnih dana ili sati daš oduška i radiš nešto što voliš. Koliko god to smiješno, glupo ili jednostavno bilo...poput stvaranja lutkice čupavišta...neke sasvim nove i neotkrivene vrste, vunene kože i smiješne njuške. Plavih očiju i šapa. I sad samo jedva čekam idući četvrtak, vesela lica odrasle djece...i to da dovršim svoje čupavište.

I koliko god se uporno prisjećam koliko je bitno podjetinjiti, zezati se, raditi ono što volim, u onoj svakodnevici od spremanja, kuhanja, kuće i posla...uporno to zaboravljam.

I svaki puta iznova oduševim kad to shvatim.

srijeda, 09.11.2011.

do bola mi nedostaješ...
nakon samo, koliko ono, četiri dana?

rekao si da te nijedna nije ulovila jer si prije više od pola godine provodio ovako...na lutanjima...
ponekad ti zavidim, ponekad mi bolno nedostaješ...
ponekad sam i ljubomorna, priznajem...
ponekad tugujem, ponekad se samo prisjećam svih onih prekrasnih dana kada si bio tu...

i vratim se često na ono da sam željela biti kao ti, željela živjeti nekim takvim neovisnim životom prepunim lutanja...
i sad se pitam da li je tome tako i da li već tako i živim?

čini se...vezati se samo privremeno, nikada onako potpuno...
i neprekidno lutati...

i što onda, na kraju imaš od svega toga?
kao da promatraš život koji drugi žive a ti ga nekako...zaobilaziš jer lutaš?

ne znam...
ne želim to...
ne želim lutati i ne imati onoga nekoga kog želim kraj sebe zauvijek...
ne želim žrtvovati sve divne uspomene na nekoga do kog mi je stalo više od ičega samo zbog toga što sam nemirna i nestalna i stalno nekuda letim i što želim toliko toga...

sve ima svoje plus i minus...ova lutanja nose jednu toliko golemu usamljenost...
i pitam se koliko smo svi mi sada nekako izgubljeni u ovome svijetu i jurnjavi...koliko usamljeni?
koliko nam nedostaje netko tko bi nas razumio onako potpuno, onako i bez riječi...
i gotovo da se i ne trudimo objasniti nekome što nam je na duši jer...ne očekujemo da sluša ili da shvati...ili jer za to naprosto nema vremena...

i možda znaš toliko toga...no svjesna sam da me onako istinski i za pravo nikada nećeš upoznati...
a još manje ja tebe, kada te već gotovo nikada do sada nisam čula da kažeš kako se osjećaš...ili kako si se osjećao...

za to jednostavno nemamo vremena...
možda ni volje...
ne znam...

a sve više to želim, što je više dana iza nas...naših, zajedničkih...što te više volim...a volim...
želim te poznavati...
želim da ti isto to želiš...
želim priliku za to...


i eto...prve suze otkako stanujem ovdje...
neka...

utorak, 08.11.2011.

možete li sanjati ono što želite?

možete li?

Ja mogu. Bilo je do sad situacija kada sam nešto silno željela a to nisam mogla ostvariti. Na kraju sam to odsanjala. Ponekad nesvjesno, postojale su te neke želje koje nisam mogla ostvariti jer su se odnosile na ljude koji više nisu bili tu. Nakon što bi sanjala točno ono što sam željela ostvariti konačno bi se primirila.

I jučer...bio je težak dan.
Malac uporno lomi svaki autoritet. I naravno da to može kad mamu vrti oko malog prsta. Vikend je bio lijep, odmorila sam se. A onda me dočekao ponedjeljak. Na testu nije napisao ništa. Ništa novog ni čudnog, barem ne meni i još jednoj učiteljici koja mu pomaže. Mama je bila izbezumljena, zvala što mene što tu učiteljicu 10 puta. Preko vikenda joj je trebalo 2 sata da malcu odreže nokte. Jučer ujutro joj je napravio dramu oko toga što sam mu ja prijetila da ću baciti jednog od njegovih 30 deda mrazova rasutih po cijelom stanu ako ne bude pisao zadaću.

Pa je nakon škole cijelo vrijeme hodao doma smijući se. Jer je znao da će mi mama zabraniti da ga na taj način kažnjavam. Ili bilo koji drugi način.

Da bi kasnije priznao učiteljici ono što je očito; svjesno nas gnjavi...zna da nas to izluđuje, zna da lomi svaki autoritet preko mame i uživa u tome...da gnjavi nju (daleko najviše), a zatim mene. Na ispitu je razmišljao o djeda mrazovima, a nije test ni gledao.

Sve to skupa bilo je očito još na početku mog rada s njim. Da mamu vrti oko malog prsta. Da nije toliko problematičan kao što ona tvrdi i da mu ne treba toliko pomagati. Već da mu treba autoritet. I da uživa u tome da ga lomi, jer može, uvijek i svuda...jer će tri sata cendrati jer ga mama ne pusti u park nakon što je čitav dan bio nemoguć. I na kraju će ga pustiti u park. I da zaista uživa u tome da ljude izbaci iz takta...i smije ti se u lice.

Ono što ne mogu shvatiti...zašto? Nisam to prihvatila još na početku. Zašto bi dijete bilo tako okrutno? Pa to je njegova bolest...ne bi dijete bilo tako zlo. Sada...sve je više očito da je to tako. Da što se više netko trudi oko njega, to više on želi manipulirati tom osobom. I ako ne može direktno, manipulirati će preko svoje mame.

I onda sam se navečer vratila sva iscrpljena. Iako mi je nedefinirani još davno objasnio sve to i još puno toga vezanog za tu obitelj, nisam baš sasvim vjerovala u to dok to i sama nisam vidjela. I iako se trudim ne shvaćati to osobno i ne raditi to sa srcem (kako on kaže), ne uspjeva mi. Ne razumijem ih i silno se živciram oko svega toga i dalje. Nakon godine dana, iako su to prekrasni prihodi, sve sam više iscrpljena, taj posao mi oduzima želju za životom...i svaki puta kad se malo odmaknem od toga vidim koliko sam sretnija. Pa ipak, nikako da zaista potražim nešto drugo. Ne znam zapravo zašto.

Legla sam u krevet uz Cohenove uspavanke. I sjetila se nekih davnih vožnji, dok je svirao baš on, jer je baš njegov CD pronašao u autu dok sam mu pričala kako jedno vrijeme nisam mogla spavati nikako osim uz Cohena. Sjetila se svjetala grada, sjetila se češkanja iza uha, dok mu ležim u krilu. Kad je već trenutno on sam daleko.

I sanjala upravo to. Probudila se daleko sretnija i odmornija.
Do sad sam radila hrpu poslova (mislim da je ovo 12ti). I imala tendenciju ostati daleko dulje od ostalih na onim groznim poslovima. No uvijek odem kada mi je dosta. Mislim da će ovdje dosta biti uskoro. Jer uzalud i lijepa plaća kad vidim da ne mogu promijeniti ništa. Kad se mama neće promijeniti, kad dijete iskorištava situaciju na sve moguće načine....kad sav trud pada u vodu. Kad poželim vrištati, plakati, bacati stvari, svađati se sa svima. Kad se neprekidno žalim na to svima oko sebe. I kad znam da je uzalud. Čak i da su mi stoput pomogli, ne mogu to promijeniti. Ne sama. Kad već oni godinama tako funkcioniraju.

Mogu samo sanjati. Neke druge puteve, ceste, poslove. Kad tada ću ih dohvatiti.
Ono što sada imam je svoj stan, mir, slobodu. Predobre cimerice. Svoju mačku. Svoju obitelj. Svoje prijatelje i nedefiniranog. Zdrava sam. Povremeno fotkam, povremeno odem na radionice sa drugom djecom (i odraslom djecom koja ih vode) i uživam u tome. Preporodim se. Uživam u jeseni i parku kraj kojeg živim. Uživam u ovom gradu i zaista ga volim. I to je jako puno. Ostao je samo posao. A i to mogu, hoću i budem. Eto. Tako.

Do tad ću sanjati.

subota, 05.11.2011.

najdraži?

Prije koji tjedan spomenula sam svojoj najstarijoj prijateljici o planu jednih meni vrlo dragih prijatelja da možda odu u Kanadu. Naravno, za njima bih odmah odlutala i ja, ionako odavno sanjarim o tome da se otisnem u taj bijeli svijet (mada nisam toliki sanjar da baš mislim da je tamo sve idealno)...i znam da bi bilo daleko lakše otići nakon što je netko tvoj već tamo.

I u tom razgovoru navela sam svoja dva najveća razloga zašto ostati; brata...i nedefiniranog.

Prošlao je još koji tjedan, frendica je došla vidjeti stan i otišle smo u šetnju kvartom. I spomene ona kako ju je malo pogodilo to što bi otišla za ovim prijateljima, što su mi brat i nedefinirani razlozi za ostanak, a gdje je tu ona.

Razumljivo. Objasnila sam joj da s druge strane, bilo je razdoblja u fakultetskim danima kada smo se zaista puno mimoilazile. Nismo ni bile tako daleko, ali iz nekog razloga vidjele bi se možda jednom u par mjeseci ili pola godine. I naše prijateljstvo nije zbog toga postalo ništa manje, ništa drugačije, ništa lošije. I da bi baš zbog toga, čak i da smo na skroz drugim krajevima planete bile i dalje jednako dobre.

I onda se zapitam, pa koji je tu poredak? Tko su oni ljudi koji su ti najvažniji, kojima ćeš prvo odjuriti?
Neki dan mi je cimerica spomenula kako je ljubav roditelja prema djetetu velika, ali je ona djeteta prema roditelju daleko veća. I kako joj je to, kada je to prvi puta čula na predavanjima zvučalo nelogično, ali...da je zapravo točno.

Sjetila sam se onih nekoliko mjeseci negdje u ovo doba godine prošle godine kada sam se "razišla" sa starcima. Na ružan način i nismo se uopće čuli. S bratom bi se čula povremeno, ali se nismo vidjeli. Patila sam. Nisam imala svoje korijene, svoju obitelj i znam da ne bih mogla bez njih. Kakvi god bili. Nisu ni najbolji, a nisu ni najgori. Moji su. Sa svim svojim stavovima u kojima se u potpunosti razlikujemo i razdvajamo. Sa različitim pogledima na svijet.

Ima i sličnosti. Naučili su me poštenju i iskrenosti. Na tome sam im beskrajno zahvalna, iako to više nitko ne cijeni pretjerano i nije pametno biti dobar u ovome svijetu, nekako je to jedini ispravni put. Barem za mene.

I nekad me živciraju, nekad imaju kojekakve prigovore i prohtjeve i zamjerke iz prošlosti. I znam da bi željeli da sam ponešto drugačija. Ali...samo su jedni roditelji. Moji...i bez njih ne znam. Daleko smo si bolji od kada živim sama i nešto dalje od njih...i to je u redu, tako. Imam svoju slobodu i mir, kad zatreba pomognem im ponešto, pomažu i oni meni, vidimo se par puta mjesečno...i tih par prigovora na račun toga da ne radim u struci niti za stalno...pa, u pravu su na kraju krajeva, ne pada mi to teško. Daleko su bilo gori oni o tome da ne radim ništa i da sam lijena i nesamostalna i ne znam što sve ne. Sada to nisam. Nikada nisam ni bila.

Brat...brata obožavam. Silno se njime ponosim...iznenađuje me. Bio je zaigrani klinac. Daleko više snalažljiv od mene. Sa dvije godine uvjerio bi mamu da ga tučem, nakon što bi ga nakon pola sata - sat provociranja i udaranja sa njegove strane pljesnula po guzici. Mama je vjerovala njemu, sve dok ga nije zatekla kako me provocira. Nakon toga je prestao. U školi nije briljirao isprva. Da bi negdje u 7. razredu krenuo na natjecanja iz biologije i popravio ocjene. Sad je najbolji učenik u prvom srednje. I to one koja mu zaista daje šansu za odličan posao. Nadam se i da će na faks. Iznenadio me učenjem, snalažljivošću. A ponajviše time što je od mamine maze došao do tog da se suprotstavi i zaplaši klinca koji ga je davio i gnjavio u školi.

Ovo dvoje prijatelja koji bi u Kanadu. Ona...poznajemo se godinama, možda mi je od kad je znam bila najveći uzor. Njih dvoje zajedno su najskladniji par kojeg znam. I najinteligentniji i najbolji ljudi koje znam. S dobrim razlozima. I prijatelji koji će biti tu i u dva u noći ako zatreba.

Najstarija prijateljica. Još u gimnazijskim danima dijelile smo neke snove o tome gdje ćemo i kako. Kasnije sam je gledala kako se otvara i progovara o stvarima o kojima mi prije nije govorila ništa. Ona je slušala o svim mojim vezama i vezicama i brodolomima. I problemima sa roditeljima i svime. Poznajemo se jako dobro, pa ipak ne razumijemo neke stvari jer smo sasvim drugačije. Ja srljam i skačem u bazen bez da provjerim da li u njemu ima vode. Srećom, uglavnom ima. Ona promisli i stoput izanalizira i ne napravi ništa, na kraju. Nismo zato ništa manje dobre prijateljice. I dobro nam dođe savjet one druge, prilično drugačije. Ili perspektiva.

I nedefinirani. Na ovom mjestu su se smjenjivali kojekakvi, uvijek definirani. On je bio i ostao nedefinirani jer je nekako...zaslužio previše uloga u mom životu. Od prijatelja, do nekoga od koga mogu pokupiti ponešto znanja oko fotografije, pa i života, od nekoga tko poznaje sve ljude kojima sam bila okružena...do...onog posebnog mjesta. Možda malo posebnijeg od onih ostalih koji su se tu našli...jer...zapravo je jedini koji je uspio dodati koju kockicu u moj mozaik samopouzdanja. Obično su ih odnosili. I što god iz toga ispalo, on svoje mjesto ima.

Ispada da će roditelji, brat, prijatelji uvijek biti tu. Ova posljednja stavka...stalno se mijenjala. I obično bih želeći to ili ne (najčešće ipak želeći) u potpunosti prekidala kontakt sa tim, prolaznima. Petogodišnji se još tu i tamo javi, pita kako sam i kaže kako je. I to je ok. Ostali...nije ni bitno.

Nedefinirani...za njega znam da bih teže bez njega kao prijatelja, nego bez njega kao onog posebnog.
Ali, hej, pa možda i ostane.

utorak, 01.11.2011.

poznaješ me?

znaš da sam neopisivi vrtirep...i da ne mogu ležati mirno...barem ne dugo...
znaš da se previše živciram i da ponekad želim pomoći drugima čak i na svoju štetu...
znaš da volim sitne gluposti, kao i ti...
znaš da gledam cure...
znaš da volim fotkati curice...
znaš da više volim lutati nekuda po prirodi nego sjediti u zadimljenim bircevima...
znaš da sam luda za glazbom...
i da obožavam šašave filmove...
i da puno visim po internetu i forumima i blogovima...
znaš da volim bicikl i da volim biti u pokretu...
znaš da se jako teško (ili nikada ne u potpunosti) opuštam...
znaš da obožavam kad me se češka...i da volim tebe češkati...
znaš da mačka i ti imate iste nadimke...
i da vječito sanjam o svjetionicima i brvnarama i samoći kada mi je dosta svega...
znaš da obožavam brata i da se njime silno ponosim...
znaš da volim djecu...i da uporno tvrdim da ja ne želim dijete...
znaš da volim životinje...
znaš da ne mislim baš najbolje o svojim fotkama...
znaš da ponekad zaboravim raditi ono što volim...
znaš da na sve gledam suviše ozbiljno...
znaš da ponekad pomislim da sam vještica...
znaš da sam ponekad čudno hrabra i sigurna u sebe...
i znaš koliko se zapravo često bojim...


ne znaš...koliko je toga napisano o tebi...
ni koji izraz lica imam kad te spomenem...

i ne znaš...koliko me beskrajno ugodno iznenađuješ uvijek iznova...

<	studeni, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv