do bola mi nedostaješ...
nakon samo, koliko ono, četiri dana?
rekao si da te nijedna nije ulovila jer si prije više od pola godine provodio ovako...na lutanjima...
ponekad ti zavidim, ponekad mi bolno nedostaješ...
ponekad sam i ljubomorna, priznajem...
ponekad tugujem, ponekad se samo prisjećam svih onih prekrasnih dana kada si bio tu...
i vratim se često na ono da sam željela biti kao ti, željela živjeti nekim takvim neovisnim životom prepunim lutanja...
i sad se pitam da li je tome tako i da li već tako i živim?
čini se...vezati se samo privremeno, nikada onako potpuno...
i neprekidno lutati...
i što onda, na kraju imaš od svega toga?
kao da promatraš život koji drugi žive a ti ga nekako...zaobilaziš jer lutaš?
ne znam...
ne želim to...
ne želim lutati i ne imati onoga nekoga kog želim kraj sebe zauvijek...
ne želim žrtvovati sve divne uspomene na nekoga do kog mi je stalo više od ičega samo zbog toga što sam nemirna i nestalna i stalno nekuda letim i što želim toliko toga...
sve ima svoje plus i minus...ova lutanja nose jednu toliko golemu usamljenost...
i pitam se koliko smo svi mi sada nekako izgubljeni u ovome svijetu i jurnjavi...koliko usamljeni?
koliko nam nedostaje netko tko bi nas razumio onako potpuno, onako i bez riječi...
i gotovo da se i ne trudimo objasniti nekome što nam je na duši jer...ne očekujemo da sluša ili da shvati...ili jer za to naprosto nema vremena...
i možda znaš toliko toga...no svjesna sam da me onako istinski i za pravo nikada nećeš upoznati...
a još manje ja tebe, kada te već gotovo nikada do sada nisam čula da kažeš kako se osjećaš...ili kako si se osjećao...
za to jednostavno nemamo vremena...
možda ni volje...
ne znam...
a sve više to želim, što je više dana iza nas...naših, zajedničkih...što te više volim...a volim...
želim te poznavati...
želim da ti isto to želiš...
želim priliku za to...
i eto...prve suze otkako stanujem ovdje...
neka...
Post je objavljen 09.11.2011. u 21:44 sati.