a onda ta neka udubina kraj tvog ramena....u koju taman nekako pristaje moje lice kad se naslonim na tebe...
ma k vragu, tu mi je mjesto...nigdje se tako dobro ne odmorim...nigdje ne pristajem tako dobro...
mazno i toplo i sigurno...
zar ne zvučim ludo? sad strahujem, sad gradim zidove...
a onda sve to padne u vodu čim si tu...
a opet odlaziš, pa dolaziš i tako...
da, znala sam da je to tako...nekako mi je to i odgovaralo, jer i meni treba prostora i slobode...
pa ipak, ne mogu si pomoći da mi ne nedostaje to mjesto gdje sve ostalo nestaje...
osim sigurnosti i mira i sreće i češkanja...
zapravo jedino čega se bojim...jest toga da te jednom neću više imati...
a uporno se vraćaš i dokazuješ da nije tako...
sve je to tako jednostavno...svi smo mi samo životinjice željne ljubavi i pažnje...
znam da nema smisla bojati se...
i da se loše stvari dogode i bez da ih se bojimo...i ako ih se bojimo...
i da sve ovo zajedno...je...poput sna ponekad...
jednostavno i lijepo...
i bez ogromnih drama
i bez nekih pretjeranih riječi
i ipak...sa dosta povjerenja...
i time da vidim da me čak i ovakvu kakva jesam prihvaćaš...
i time da se malo čemu veselim toliko kao tebi...pa ipak veselim se i drugim stvarima...
i ne posjeduješ svu moju sreću...
niti me mijenjaš prisilno...
čemu onda sve to sa zidovima...kada ih ipak puštam u zaborav...skupa sa malcima i problemima i cijelim svijetom tu negdje na tvom ramenu...dok ti slušam disanje i otkucaje srca...i točno znam kad lagano zadrijemaš...
čemu kad je evo...skoro godina...što lutamo zajedno i pišemo neka sasvim lijepa sjećanja...nenadana...
čemu?
neću više...sjetit ću se...onda kad se bojim i kad mi nedostaješ i kad poželim pobjeći od najsigurnijeg mjesta na svijetu...
Post je objavljen 14.11.2011. u 22:42 sati.