priznajem, sramim se, ali obožavam sladunjave filmove...
ne one baš pekmezasto sladunjave, već više one sa malo više stvarnosti nalik radnjom...
jedan od tih bio je p.s. i love you...
sa predobrom glumačkom ekipicom i tolko ludom i neočekivanom a opet prekrasnom radnjom...i činjenicom da sam plakala preko polovice filma...što od tuge, što od smijeha...
još jedan je onaj možda nekako i najdraži...walk the line...
jer...nema te priče koju možemo izmisliti naspram onih koje život ispiše...a tu je i glazba i opet dvoje dobrih glumaca...i sve to skupa...
i onda večeras, u nedostatku pametnijeg posla idem pogledati neki film, onako za razonodu...i za slučaj da niste gledali i da želite gledati film...pa, neću u detalje...
ali, taj šok...negdje pred kraj filma, za boga miloga, pitam se koliko se to ja zapravo mogu uživjeti u film?
previše, puno previše...
dovoljno da osjetim trzaj na mjestu gdje je ona kuckava stvarčica...
dovoljno da ispsujem sve moguće scenariste kojima ovako bolesna ideja može pasti na pamet...
i dovoljno da se oduševim i uvrstim ovaj film u kolekciju onih koje ću gledati ponovo i ponovo i ponovo?
vrlo vjerojatno...
e jesam dijete...
i baš me briga...
uglavnom...poanta priče je...bez obzira na to što se dogodilo sutra...uvijek ćemo imati danas...
a danas...danas smo tu...
ovako, ovakvi...
i uopće nismo loši...naprotiv...
a film; One day...
preporučam...ali ne onima slaba srca ;)
p.s. 20.11.
a onda svira baš walk the line na radiu...
dok se vozimo uokolo, preko injem prekrivenih polja...
a te vožnje su mi tako nedostajale...
i inje, nalik snijegu...a uz snijeg je ionako sve počelo...
i fotke i prekrasni prizori...
i onaj neki mir...
Post je objavljen 19.11.2011. u 23:58 sati.