možete li?
Ja mogu. Bilo je do sad situacija kada sam nešto silno željela a to nisam mogla ostvariti. Na kraju sam to odsanjala. Ponekad nesvjesno, postojale su te neke želje koje nisam mogla ostvariti jer su se odnosile na ljude koji više nisu bili tu. Nakon što bi sanjala točno ono što sam željela ostvariti konačno bi se primirila.
I jučer...bio je težak dan.
Malac uporno lomi svaki autoritet. I naravno da to može kad mamu vrti oko malog prsta. Vikend je bio lijep, odmorila sam se. A onda me dočekao ponedjeljak. Na testu nije napisao ništa. Ništa novog ni čudnog, barem ne meni i još jednoj učiteljici koja mu pomaže. Mama je bila izbezumljena, zvala što mene što tu učiteljicu 10 puta. Preko vikenda joj je trebalo 2 sata da malcu odreže nokte. Jučer ujutro joj je napravio dramu oko toga što sam mu ja prijetila da ću baciti jednog od njegovih 30 deda mrazova rasutih po cijelom stanu ako ne bude pisao zadaću.
Pa je nakon škole cijelo vrijeme hodao doma smijući se. Jer je znao da će mi mama zabraniti da ga na taj način kažnjavam. Ili bilo koji drugi način.
Da bi kasnije priznao učiteljici ono što je očito; svjesno nas gnjavi...zna da nas to izluđuje, zna da lomi svaki autoritet preko mame i uživa u tome...da gnjavi nju (daleko najviše), a zatim mene. Na ispitu je razmišljao o djeda mrazovima, a nije test ni gledao.
Sve to skupa bilo je očito još na početku mog rada s njim. Da mamu vrti oko malog prsta. Da nije toliko problematičan kao što ona tvrdi i da mu ne treba toliko pomagati. Već da mu treba autoritet. I da uživa u tome da ga lomi, jer može, uvijek i svuda...jer će tri sata cendrati jer ga mama ne pusti u park nakon što je čitav dan bio nemoguć. I na kraju će ga pustiti u park. I da zaista uživa u tome da ljude izbaci iz takta...i smije ti se u lice.
Ono što ne mogu shvatiti...zašto? Nisam to prihvatila još na početku. Zašto bi dijete bilo tako okrutno? Pa to je njegova bolest...ne bi dijete bilo tako zlo. Sada...sve je više očito da je to tako. Da što se više netko trudi oko njega, to više on želi manipulirati tom osobom. I ako ne može direktno, manipulirati će preko svoje mame.
I onda sam se navečer vratila sva iscrpljena. Iako mi je nedefinirani još davno objasnio sve to i još puno toga vezanog za tu obitelj, nisam baš sasvim vjerovala u to dok to i sama nisam vidjela. I iako se trudim ne shvaćati to osobno i ne raditi to sa srcem (kako on kaže), ne uspjeva mi. Ne razumijem ih i silno se živciram oko svega toga i dalje. Nakon godine dana, iako su to prekrasni prihodi, sve sam više iscrpljena, taj posao mi oduzima želju za životom...i svaki puta kad se malo odmaknem od toga vidim koliko sam sretnija. Pa ipak, nikako da zaista potražim nešto drugo. Ne znam zapravo zašto.
Legla sam u krevet uz Cohenove uspavanke. I sjetila se nekih davnih vožnji, dok je svirao baš on, jer je baš njegov CD pronašao u autu dok sam mu pričala kako jedno vrijeme nisam mogla spavati nikako osim uz Cohena. Sjetila se svjetala grada, sjetila se češkanja iza uha, dok mu ležim u krilu. Kad je već trenutno on sam daleko.
I sanjala upravo to. Probudila se daleko sretnija i odmornija.
Do sad sam radila hrpu poslova (mislim da je ovo 12ti). I imala tendenciju ostati daleko dulje od ostalih na onim groznim poslovima. No uvijek odem kada mi je dosta. Mislim da će ovdje dosta biti uskoro. Jer uzalud i lijepa plaća kad vidim da ne mogu promijeniti ništa. Kad se mama neće promijeniti, kad dijete iskorištava situaciju na sve moguće načine....kad sav trud pada u vodu. Kad poželim vrištati, plakati, bacati stvari, svađati se sa svima. Kad se neprekidno žalim na to svima oko sebe. I kad znam da je uzalud. Čak i da su mi stoput pomogli, ne mogu to promijeniti. Ne sama. Kad već oni godinama tako funkcioniraju.
Mogu samo sanjati. Neke druge puteve, ceste, poslove. Kad tada ću ih dohvatiti.
Ono što sada imam je svoj stan, mir, slobodu. Predobre cimerice. Svoju mačku. Svoju obitelj. Svoje prijatelje i nedefiniranog. Zdrava sam. Povremeno fotkam, povremeno odem na radionice sa drugom djecom (i odraslom djecom koja ih vode) i uživam u tome. Preporodim se. Uživam u jeseni i parku kraj kojeg živim. Uživam u ovom gradu i zaista ga volim. I to je jako puno. Ostao je samo posao. A i to mogu, hoću i budem. Eto. Tako.
Do tad ću sanjati.
Post je objavljen 08.11.2011. u 08:11 sati.