Uporno to zaboravljam. Da je gotovo jedini način, a možda i najbrži i najlakši način da se dohvati sreća biti dijete.
Podsjetim se svakoga četvrtka na likovnoj radionici na koju sad odlazim. Vode ju oni moji prijatelji koje silno volim i za kojima bi otišla i u Kanadu. U zadnje vrijeme ja dovodim i cimericu, dovede i ona svoju prijateljicu. Dođe još pokoji prijatelj ili poznanik. I grupica djece. Ali, mi odrasli smo redovito daleko veća djeca od djece same.
Razigrani, glasni, izvodimo ludosti, zezamo se, prvi se uhvatimo neke igrice. Radimo radove koje rade i djeca i silno smo ponosni i sretni kada napravimo nešto lijepo. Desi se i poneki ozbiljni pogled od strane klinaca, u stilu, pogledaj ih kako su smiješni, pa oni ne bi trebali biti djeca, oni moraju biti ozbiljni, odakle im samo pravo ponašati se tako.
Mislim da bi bila sretna kada bi svaki dan nakon čuvanja malca mogla doći tamo. Raditi nešto, stvarati, pomoći klincima, ali ponajviše...biti dijete.
Zaboraviti na odgovornosti, probleme, financije, sve sve sve...sve ono odraslo i ozbiljno i glupo zapravo. Da, znam, mora se sve to. Ali sve to je daleko lakše kada si onih nekoliko slobodnih dana ili sati daš oduška i radiš nešto što voliš. Koliko god to smiješno, glupo ili jednostavno bilo...poput stvaranja lutkice čupavišta...neke sasvim nove i neotkrivene vrste, vunene kože i smiješne njuške. Plavih očiju i šapa. I sad samo jedva čekam idući četvrtak, vesela lica odrasle djece...i to da dovršim svoje čupavište.
I koliko god se uporno prisjećam koliko je bitno podjetinjiti, zezati se, raditi ono što volim, u onoj svakodnevici od spremanja, kuhanja, kuće i posla...uporno to zaboravljam.
I svaki puta iznova oduševim kad to shvatim.
Post je objavljen 11.11.2011. u 07:32 sati.