oprosti...
....što uporno pokušavam biti ono što mislim da bi drugi željeli da budem...i teško se snalazim u toj ulozi...
....to je zato što se bojim da me inače ne bi voljeli...
...što nikada ne kažem ono što zapravo želim...
...bojim se da ću ispasti zahtjevna ili naporna...ili da ću moliti, a to je tako...ponižavajuće...
...što sam nezadovoljna i ne priznajem zašto...jer ne dojuriš čim možeš, kao što bi ja dojurila...a nisam ni rekla da to želim...
...što se uporno i uporno bojim vjerovati ti...i dopustiti da me upoznaš u potpunosti...i što bi željela upoznati te, a da ni sama to ne dozvoljavam sasvim...
...što...ne priznajem kako se zaista osjećam...i bježim, vrlo često...
...možda smo sličniji nego što to mogu priznati...
...onako naizgled...ti si siguran u sebe i puno pričaš, o svemu, samo ne o sebi...ja sam nesigurna i puno pričam samo o sebi...
...ali, onako, negdje ispod površine...možda se jednako bojimo dopustiti nekome da nas sasvim zna...
i znam, u ovome se svijetu mora sagraditi pokoji zid...
tek toliko da se zaštitiš...
ali čemu to sve, ako ne znamo niti one posebne, one, samo neke, propustiti kroz sve te zidove?
kako srušiti zidove, kada cijeli život učiš samo kako ih izgraditi?
Post je objavljen 14.11.2011. u 08:22 sati.