Prije koji tjedan spomenula sam svojoj najstarijoj prijateljici o planu jednih meni vrlo dragih prijatelja da možda odu u Kanadu. Naravno, za njima bih odmah odlutala i ja, ionako odavno sanjarim o tome da se otisnem u taj bijeli svijet (mada nisam toliki sanjar da baš mislim da je tamo sve idealno)...i znam da bi bilo daleko lakše otići nakon što je netko tvoj već tamo.
I u tom razgovoru navela sam svoja dva najveća razloga zašto ostati; brata...i nedefiniranog.
Prošlao je još koji tjedan, frendica je došla vidjeti stan i otišle smo u šetnju kvartom. I spomene ona kako ju je malo pogodilo to što bi otišla za ovim prijateljima, što su mi brat i nedefinirani razlozi za ostanak, a gdje je tu ona.
Razumljivo. Objasnila sam joj da s druge strane, bilo je razdoblja u fakultetskim danima kada smo se zaista puno mimoilazile. Nismo ni bile tako daleko, ali iz nekog razloga vidjele bi se možda jednom u par mjeseci ili pola godine. I naše prijateljstvo nije zbog toga postalo ništa manje, ništa drugačije, ništa lošije. I da bi baš zbog toga, čak i da smo na skroz drugim krajevima planete bile i dalje jednako dobre.
I onda se zapitam, pa koji je tu poredak? Tko su oni ljudi koji su ti najvažniji, kojima ćeš prvo odjuriti?
Neki dan mi je cimerica spomenula kako je ljubav roditelja prema djetetu velika, ali je ona djeteta prema roditelju daleko veća. I kako joj je to, kada je to prvi puta čula na predavanjima zvučalo nelogično, ali...da je zapravo točno.
Sjetila sam se onih nekoliko mjeseci negdje u ovo doba godine prošle godine kada sam se "razišla" sa starcima. Na ružan način i nismo se uopće čuli. S bratom bi se čula povremeno, ali se nismo vidjeli. Patila sam. Nisam imala svoje korijene, svoju obitelj i znam da ne bih mogla bez njih. Kakvi god bili. Nisu ni najbolji, a nisu ni najgori. Moji su. Sa svim svojim stavovima u kojima se u potpunosti razlikujemo i razdvajamo. Sa različitim pogledima na svijet.
Ima i sličnosti. Naučili su me poštenju i iskrenosti. Na tome sam im beskrajno zahvalna, iako to više nitko ne cijeni pretjerano i nije pametno biti dobar u ovome svijetu, nekako je to jedini ispravni put. Barem za mene.
I nekad me živciraju, nekad imaju kojekakve prigovore i prohtjeve i zamjerke iz prošlosti. I znam da bi željeli da sam ponešto drugačija. Ali...samo su jedni roditelji. Moji...i bez njih ne znam. Daleko smo si bolji od kada živim sama i nešto dalje od njih...i to je u redu, tako. Imam svoju slobodu i mir, kad zatreba pomognem im ponešto, pomažu i oni meni, vidimo se par puta mjesečno...i tih par prigovora na račun toga da ne radim u struci niti za stalno...pa, u pravu su na kraju krajeva, ne pada mi to teško. Daleko su bilo gori oni o tome da ne radim ništa i da sam lijena i nesamostalna i ne znam što sve ne. Sada to nisam. Nikada nisam ni bila.
Brat...brata obožavam. Silno se njime ponosim...iznenađuje me. Bio je zaigrani klinac. Daleko više snalažljiv od mene. Sa dvije godine uvjerio bi mamu da ga tučem, nakon što bi ga nakon pola sata - sat provociranja i udaranja sa njegove strane pljesnula po guzici. Mama je vjerovala njemu, sve dok ga nije zatekla kako me provocira. Nakon toga je prestao. U školi nije briljirao isprva. Da bi negdje u 7. razredu krenuo na natjecanja iz biologije i popravio ocjene. Sad je najbolji učenik u prvom srednje. I to one koja mu zaista daje šansu za odličan posao. Nadam se i da će na faks. Iznenadio me učenjem, snalažljivošću. A ponajviše time što je od mamine maze došao do tog da se suprotstavi i zaplaši klinca koji ga je davio i gnjavio u školi.
Ovo dvoje prijatelja koji bi u Kanadu. Ona...poznajemo se godinama, možda mi je od kad je znam bila najveći uzor. Njih dvoje zajedno su najskladniji par kojeg znam. I najinteligentniji i najbolji ljudi koje znam. S dobrim razlozima. I prijatelji koji će biti tu i u dva u noći ako zatreba.
Najstarija prijateljica. Još u gimnazijskim danima dijelile smo neke snove o tome gdje ćemo i kako. Kasnije sam je gledala kako se otvara i progovara o stvarima o kojima mi prije nije govorila ništa. Ona je slušala o svim mojim vezama i vezicama i brodolomima. I problemima sa roditeljima i svime. Poznajemo se jako dobro, pa ipak ne razumijemo neke stvari jer smo sasvim drugačije. Ja srljam i skačem u bazen bez da provjerim da li u njemu ima vode. Srećom, uglavnom ima. Ona promisli i stoput izanalizira i ne napravi ništa, na kraju. Nismo zato ništa manje dobre prijateljice. I dobro nam dođe savjet one druge, prilično drugačije. Ili perspektiva.
I nedefinirani. Na ovom mjestu su se smjenjivali kojekakvi, uvijek definirani. On je bio i ostao nedefinirani jer je nekako...zaslužio previše uloga u mom životu. Od prijatelja, do nekoga od koga mogu pokupiti ponešto znanja oko fotografije, pa i života, od nekoga tko poznaje sve ljude kojima sam bila okružena...do...onog posebnog mjesta. Možda malo posebnijeg od onih ostalih koji su se tu našli...jer...zapravo je jedini koji je uspio dodati koju kockicu u moj mozaik samopouzdanja. Obično su ih odnosili. I što god iz toga ispalo, on svoje mjesto ima.
Ispada da će roditelji, brat, prijatelji uvijek biti tu. Ova posljednja stavka...stalno se mijenjala. I obično bih želeći to ili ne (najčešće ipak želeći) u potpunosti prekidala kontakt sa tim, prolaznima. Petogodišnji se još tu i tamo javi, pita kako sam i kaže kako je. I to je ok. Ostali...nije ni bitno.
Nedefinirani...za njega znam da bih teže bez njega kao prijatelja, nego bez njega kao onog posebnog.
Ali, hej, pa možda i ostane.
Post je objavljen 05.11.2011. u 08:52 sati.