Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

Slomljeno srce nije novost. To je čak i inspiracija mnogim umjetnicima, piscima, kojekakvim kreativcima. To je za mene novi pojam. Znam da su mnogi (mnoge) to napokon dočekale.

A što je sa slomljenim srcem, uništenim snovima i otvorenoj rani u prsima što je ostala kada je raskopala da bi došla do srca, da ga slomi? Tu je rana koja se ne može lječiti ni zatvoriti, već će po njoj i dalje kopati. Ajde, na razne boli sam navikao. Vjerojatno ću se i ovoj prilagoditi.

Ne znam kako zarasta slomljeno srce, no čuo sam da je i to moguće. Ne znam kako da ovo objasnim, no trenutno ne želim da mi zaraste. Neka boli, barem tako znam da je tu.

A snovi? Prvi puta u životu sam počeo gledati u budućnost. Nikada, ali nikada za sebe samoga ne bih gledao. Niti ikada jesam. Slobodan um, živi iz dana u dan, to sam nekada bio i imao, to sam nekada uživao. Tada se pojavila ona i nakon jako dugo prilagođivanja sam prvo počeo razmišljati, a onda polako razmišljati za dvoje, pa pomalo planirati i onda neke stvari realizirati. Velike sam snove imao. Velike planove zacrtao. No na kraju se pokazalo da sam ih jedini imao. Jedna riječ, jedna misao, jedan pogled je sve to srušio kao kulu od karata. A ispod ruševina sam ostao ja – sam.