Dakle ovo je jubilarka. Malo sam udavio jednog prijatelja glede izgleda svoga bloga, jer on zna bar nešto raditi u html-u za razliku od mene tutleka – hvala
Joško. I tako ja dovršavam posljednje detalje, te slučajno bacim oko na statistike, a kad tamo piše - Ukupno postova: 99! Baš se lijepo poklopilo, novi izgled za jubilarno izdanje.
Ideš, kako se poklopilo. Sretan mi stoti post. Ma sam sebe ljubim u obraz! Evo još par detalja iz statistika:
Datum i vrijeme prvog posta: 02.02.2005. (11:01) - kad je to biloooooo
Ukupno postova: 99
Prosjek postova po tjednu: 0.6 - nekada je bilo tu i više, nekada se stiglo i pisati
Prosjek postova po mjesecu: 3.1 - kao što navedoh gore
Mjesec s najviše objavljenih postova: veljača, 2005. (20 postova) - aha, faco
Mjesec s najmanje objavljenih postova: svibanj, 2007. (1 postova) - brijem da to nije jedini tako mali
U koje doba dana najčešće pišete postove: tijekom jutra (7 - 11 sati) - tada zapravo objavljujem, pišem kada stignem
U prosjeku pišete duže postove (više od 250 riječi po postu). - točnije 283, ma štogod im to značilo
Nemam niti jednu sliku! Niti želim, ovako mi se više sviđa.
Prosjek komentara po postu: 2.3 - uuuuu, tu sam slab.
Vaš blog postoji 28 mjesec(i) i 25 dan(a). - dobro sam izdržao.
Te za kraj, ima preko 5 tisuća posjeta u zadnjih cca godinu dana - to je super - hvala.
Zaključak & Epilog:
Da, mogao bih češće pisati. Ma pišem, ali se ne usudim sve objaviti, već sam ovako dovoljno lud za neke. Moram priznati da sam malo "omekšao". Ipak, kada pročitam gore naslov (Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače), kada se sjetim kako je nastao, te razdoblja u kojem sam ga počeo pisati (lagano destruktivnog), kada pročitam prvih 30tak postova, vidim da to više nisam ja, onaj ja Mogu reći da mi je blog pomogao. Sve ono što me mučilo, smetalo, povrijedilo, nije pasalo, je pasalo, što sam imao potrebu podijeliti s nekim, našao sam "prijatelja" koji me uvijek mogao slušati a da ništa ne kaže, komentira, i uvijek je raspoložen za slušati - blog. To je bio moj "ventil". Lijepo je imati takovoga prijatelja. Prvenstveno treba pisati za sebe, a onda to treba pustiti u svijet, a tamo možda nađete istomišljenike, možda nove prijatelje – ja jesam.