Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

utorak, 30.05.2006.

SJEĆAM SE ONIH DANA

Kopam nekidan po nekim starim ladicama i među zastarjelim a i ponegdje požutjelim dokumentima naletim na bunt starih, već lagano zaboravljenih slika. Razred iz osnovne i neka ekipa sa bazena, treninga. Tada nam je još pubertet bio daleko. Gledam ta lica i mislim si koliko bora i ožiljaka im trebam dodati za ove, protekle godine. Okrenem jednu od slika, čitam imena, nadimke, dječji rukopis. Na drugoj slici nas par leži razbacano jedni preko drugih na travi iza škole. Sjećam se, zadnji dan nastave, svi okupani prvim suncem i opojem pravog proljeća. Malo se zamislim i kao da mogu još osjetiti toplinu onog sunca.

Listam dalje. Na bazenu, natjecanje, nas nekoliko poredanih pa start pozicijama, mršavi, žilavi, napeti, šarene kapice i kupaće. Ispred na tribinama naši najvatreniji, najžešći i najvjerniji navijači – naši roditelji. Kad ih vidim ovakve, mislim si tko je u priči iz ove slike dijete. Oni još nemaju sjede, neki još uvijek imaju kosu! Kolika energija utrošena za vikanje, deranje, skakanje, navijanje. Neki od roditelja nisu puno stariji nego mi danas. Podignem pogled, pogledam majku za kompjuterom, naočale na nosu, jednom rukom tjera miša po podlozi a drugom pridržava glavu točno ispred monitora. Slaže si ona nekakve karte. Spustim pogled na sljedeću sliku, skoro 20 godina mlađa verzija iste osobe, uhvaćena u žaru vikanja. Ništa joj nisam rekao, samo mi je u jednom trenutku kroz glavu prošla potpuno ista scena, samo sa drugim ulogama, našom djecom, no ovaj puta sam ja taj u stolici s naočalama na nosu i grbom na leđima.

Nekad tako jednostavan, običan život. Slika za slikom, sjećanje na doživljaje, stjecanje iskustva, zabavu, bezbrižnost, ljubav, smijeh. Sve to i danas postoji, ali, rekao bih da nije toliko iskreno, čisto. Nismo trebali misli ti svojim glavama, sve su to skoro stariji radili za nas. Zapravo, koristili smo mi tu sivu kašu u mozgu, ali nismo znali sve ono što danas znamo, nisu nas mučile ovakve brige. A koje tek slijede? E da mi je izbrisati neke stvari i ostati opet ono vječno dijete, barem na trenutak.

Smiješno. Tu gunđam o godinama, a kako bi moja baka rekla, još sam zelen. Imam dvadeset i nešto sitnog, piše u osobnoj, na papiru. A što je sa onim u glavi? Što se zapravo računa? Novi dani, novo značenje. No gdje je nestala ona često spominjana zrelost? Kako se postaje zreo? Zapravo, zašto se vremenom postaje zrelijim? Točno imam osjećaj kao da gubim ono dijete u sebi. Stišćem ga, ne dam ga jer to sam ja, ali kao da ga netko čupa iz mene. Bojim se da ću ga izgubiti. Divim se ljudima koji su neozbiljni i u starosti. Neozbiljni, gruba riječ. Bolje slobodni. Ozbiljni su kada situacija zahtjeva, ali kada je atmosfera opuštena, kada pričaš s njima iza tih bora stoji dječje lice istegnuta smješka na licu i svijetlih, čistih očiju. Malo je takvih. Toplo se nadam (naravno ako poživim) da ću i ja zadržati tu njihovu vedrinu.

Kada vidim mlade ljude, naših i mlađih godina kada život shvate preozbiljno, sa svojim generalnim planom u glavi držeći ga se kao pijan plota, žrtvujući svoju mladost za bolju plaću, karijeru, ne znam ni sam što. Podržavam ambicioznost, ali ne i pretjerivanje. Već ih vidim kada poslije pedesete ih pukne "flashback", i shvate da su nešto prevrijedno izgubili (ako shvate) i onda doslovno izgore. Počnu se iživljavati, na sebi i drugima u nadi da će uspjeti bar dio nadoknaditi. I to tako sebično rade da pati cijela okolina, ali hi najčešće nije briga i prave se da ne vide. Takvih primjera znam podosta. Gledam svoju baku koja mi nekoliko puta dnevno pokušava držati lekciju kako se cijeli život ona žrtvovala, za mene (!) a kako ću ja svoj život profućkati. Naravno praćeno uz spektar starih mudrosti i poslovica (pitat će te starost di ti bila mladost!) te širokim spektrom epiteta vezanih uz domaće životinje i one iz zoološkog vrta. Tada ju natrag upitam samo jedno pitanje, a gdje je njena mladost. A onda počne sa "to su bila druga vremena, ratna vremena, bilo je teško….". Primjećujete da kada stariji ljudi pričaju o "onim prošlim vremenima", bili oni stariji deset ili devedeset godina, uvijek je bilo puuuuuno teže nego nama danas. Nevjerojatno, jelda! No neću sada početi kako je nama teško. Ono bezvremensko pravilo koje vrijedi (sad sam potaknut bakinim mudrostima) je "ono što skuhaš, ćeš sam jesti". Stoga, bez obzira na vrijeme i mjesto radnje, svima je teško, samo je stvar kako se znaš nositi sa time.

Opet sam zaglibio. Malo sam ogorčen. Možda sam shvatio da nisam imun na vrijeme. Staaaare kosti – u zadnje vrijeme česta moja uzrečica. Primijetio sam da više ne mogu ono što sam nekad mogao, ali me ne brine previše. Bavim se svim i svačim, naravno uz osnovne obveze. Trudim se ispuniti život, da mogu reći, ne da se mogu pohvaliti da sam ga živio. To je moja politika i toga ću se sigurno do kraja držati. A sada idem spremiti slike, pa da se iznenadim opet za koju godinu.

Sjećajući se onih dana, teško da mi ne izvuku osmjeh na lice. Samo se nadam da će tako biti i sa budućim danima, godinama.


Za svu onu djecu u nama.
- 20:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>