Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

srijeda, 14.09.2005.

ČOVJEK OTOK

Nijedan čovjek nije otok – nije točno. Kad ne bismo bili otoci, bili bismo izgubljeni, utopili bi se u tragedijama ljudi oko nas. Izolirani smo (ta riječ doslovno znači, upamtimo, pretvoreni u otok) od tragedije drugih, svojom otočnom prirodom repetitivnim oblikom i formom priča. Taj se oblik ne mijenja: bilo jednom jedno ljudsko biće koje se rodilo, živjelo, a zatim je, na ovaj ili onaj način, umrlo. Eto. Pojedinosti možete dodati iz vlastita iskustva. Jednako su neoriginalne poput svake druge priče, Jednako su jedinstvene poput svakog drugog života. Životi su pahuljice što oblikuju uzorke koje smo već vidjeli, nalik su jedan na drugog poput zrna graška u mahuni (a jeste li ikad pogledali zrna graška u mahuni? Mislim, zbilja ih pogledali? Nema načina da biste nakon minute pomnog razgledavanja mogli zamijeniti jedno za drugo), ali ipak jedinstveni.
Bez pojedinca vidimo samo brojke: tisuću stradalih , stotine tisuća stradalih, "broj žrtava mogao bi se popeti do milijun". S pričama pojedinaca statistika se pretvara u ljude – ali čak i to je laž, jer ljudi nastavljaju patiti u iznosima koji sami sebi otkupljuju i gube smisao. Gledajte, pogledajte djetetov otekli, otekli trbuh, muhe što mu gmižu po kutovima očiju, udove poput kostura: hoće li vam biti lakše saznate li njegovo ime, njegovu dob, njegove snove, njegove strahove? Pogledate li ga iznutra? A ako i hoće, ne idemo li time nauštrb njegove sestre, koja leži u vreloj prašini pokraj njega kao izobličena, napuhana karikatura ljudskog djeteta? I opet, ako suosjećamo s njima, jesu li nam oni zbog toga važniji od tisuća druge djece koju je pogodila ta ista glad, od tisuća drugih mladih života koji će se uskoro, pak, pretvoriti u hranu za legla nebrojenog muhina potomstva?
Povlačimo crte oko tih trenutaka boli i ostajemo na svojim otocima, gdje nas ne mogu povrijediti. Prekriveni su glatkim, sigurnim, sedefastim slojem, kako bi mogli iskliznuti poput bisera iz naših duša, bez istinske boli.
Fikcija nam dopušta skliznuti u te druge glave i na ta druga mjesta, gledati drugim očima. A onda u priči zastanemo prije umiranja, ili umremo indirektno i bez ozljeda, pa u svijetu izvan priče okrenemo list ili sklopimo knjigu, te nastavimo svoj život.
Život koji je, poput svih ostalih, različit od svih ostalih.
- 11:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>