|
Četvrta postaja, Split.
Premda imam dosta familije i prijatelja po Splitu (i bližoj okolici), trebalo bi mi oko dva tjedna da svakome posvetim barem jedan dan. Kako sam bio sa vremenom i lovom na izmaku, odlučio sam se samo na jednu postaju.
"Bolesna braća na lozi i vinu" – tako ih zovem (izvedenica iz njihova prezimena). Stariji brat, kojeg sam upoznao preko našeg faxovog plivačkog tima, je upravo diplomirao, a mlađi je apsolvent na Kineziološkom, isto u Zagrebu. Oba su fanatici za Windsurfingom i naravno da su me zarazili. Postoji i njihova, surferska fora kako se ekipa međusobno zove (prepotentno, primitivno, muško pumpanje ega, ali je fora). Svatko tko zna izvesti na dasci barem jedan trik je "Bili As"! Pa ću ih ovom prigodom zvati Stariji i Mlađi As.
Kada sam stigao na kolodvor Stariji As me pokupio autom i direkt na plažu. Oni su "visili" kod Windsurfing škole i u Punti (bircu iza). Tamo se okupljala ekipica (većinom mlađa) i provodila dane čekajući povoljan vjetar. Iskreno, upravo sam opisao sljedećih nekoliko dana.
Prva stvar koju smo napravili je da smo se dobro isplivali. Nismo plivali još od natjecanja u petom mjesecu zajedno (ipak bili smo drugi u Zagrebu, srebro je srebro a i pehar je pehar, ego je ego). Navečer, nakon obilne večere, nas četvero (priključila se dotična draga od Starijeg Asa) prošetali smo ponovo do Punte na neki surferski party.
Uglavnom, puštala se video projekcija najboljih surfera na svijetu po najboljim i najljepšim svjetskim plažama sa takvim trikovima i to na takvim valovima kakvi Jadran nikad nije a ni neće vidjeti (ipak je ocean veći i jači). Kod nas se vozi speed surfing. Kad uhvatiš dobar vjetar, ti letiš. Jedna od surferskih (ovo sada lagano stavljam "kroz" lovačkih, ali ipak, otkud ja znam) priča je: Trajektu od Splita do Brača treba otprilike 45 minuta. Oni su za jedne "Tramontane" uspjeli tu relaciju prijeći za nekih petnaestak minuta. Ne želim ulaziti u detalje, ali kad ti daska zaglisira, jako lijep osjećaj.
Za vrijeme projekcije, cuga je samo curila u nas da nismo ni kužili, pa smo se malo raspoloženiji vraćali doma. I za kraj, vrhunac večeri na putu do doma – piceta! Mala pizza za nekih osam kuna sa svim ekstra dodacima.
Ujutro se ustah u 9 a oni još kao priklani. Onako sam se diskretno nakašljavao, slučajno lupio nekoliko puta ormarima. Ništa. A vrata im širom otvorena. Skuhao sam si kavu, prelistao Globus i neke stare novine, gledao malo televiziju i tek nešto prije jedanaest prvi znakovi života. U jedanaest su svi bili na nogama i onda je nastala panika. "Brzo, brzo, dobar je vjetar, možda potraje." A kojeg ste vraga do sada radili! U pekaru po bureke, natrpali stvari u auto, ostavili dotičnu doma (i uspjeli smo se usput s njom posvađati), doletjeli do Punte, sve stvar pripremili i - vjetar stane. Al su beštimali.
Jedan od surfera radi u bircu pa smo tamo i zasjeli. Ekipica je doletjela sa novostima kako su jučer predvečer maznuli nekome mrežu. Točnije netko ju je bacio i nikad nije dizao. Bila je na nekoliko mjesta pokidana ali nije da je to njih imalo zasmetalo. Pokupili su je i bacili na drugom mjestu. Cugali su do tri ujutro, ali su se ipak digli u šest ujutro da je dignu, i natrag spavati. Sve same male škarpine (koje su prilično oštre) pa se njima nije dalo zajebavati sa time, odmah su ih bacili. A ovi moji Asevi se uhvatili za glavu. Najbolje su bacili. Navečer mi bacamo!
Većinu dana nije bilo nekog vjetra tako da smo se manje-više dosađivali, skočili u more kada sunce pregrije i gledali komade (previše testosterona na jednom mjestu je učinilo svoje, smo što nisu počeli zavijati). Navečer je lagano zapuhalo pa su poskakali na daske. Mlađi As je ostao mene podučavati, ipak je on instruktor. Mogu vam reći da sam se stvarno iznenadio koliko je to fizički i motorički teško. Prvo treba znati balansirati na dasci dok te valovi nose i bacaju. Onda uz balans treba još i jedro održavati. Da, ali ga prvo treba i dići. Postoji posebna tehnika dizanja inače nakon par puta ostat ćete bez leđa. Onda rad ruku, kako i koliko okrenuti jedro pružanjem, skvrčivanjem laktova, naginjanjem naprijed, natrag u stranu, ples na dasci radi promjene smjera kretanja još dok se voziš. Onda još prćenje vjera, penjanje i spuštanje uz, niz vjetar, sistem višeg i nižeg tlaka,… Uf! Ima toga. Tek kada staneš i kada se malo ohladiš, shvatiš po boli koliko je zapravo teško. A ja još kao u formi. Ali kada osjetiš kako te vjetar nosi i ubrzavaš, na sve to zaboraviš.
Kasnije navečer smo se nas petero gumenjakom zaputili do malo udaljenijeg mjesta i bacili mrežu. Poslije u dućan, po klopu i cugu, pa doma. Cuga, večera, cuga, van, do dućana (po cugu) i šetnja po gradu. Ovu večer smo završili na Bačvicama. No bila je nedjelja i Bačvice skoro prazne, a sezona! Tamo smo još koju rundu sredili, opet uhvatili koju filozofsku temu, na cugerski način (kad si popijemo, uhvati nas čudna doza mudrosti) i to u parkiću na ljuljačkama. Ovaj puta smo ponijeli i fotić tako da ima i dokaznog materijala protiv nas (vidiš, još nisam vidio te slike). Nakon toga lagano doma, ali usput u pekaru (naravno, nema ništa ljepše od noćnog after-cugerskog zalogaja, pogotovo ako su u pitanju burek i jogurt).
Sutra ujutro gotovo ista scena kao i prethodnog jutra, samo što sam ovaj puta manje čekao. Istina, prvo sam pogledao prognozu na teletextu i najavili su neko usrano vrijeme (što je zapravo njima dobro). No ja sam već znao što to znači.
Kada su ustali, opet frka, panika, žurba, ajme brale, gle vjetra, brže, propustit ćemo najbolji dio. A ja ih samo gledam. Mi do Punte, a tamo u prvih deset minuta predstava. Prvo dere bura, a oni poskakali slagati jedra. Odjednom bura padne, zatišje petnaestak sekundi, ni daška a onda odjednom udre tramontana. To je trajalo pet, šest minuta, a onda opet padne i nakon kraće pauze udre južina. Oni stoje blijedih lica, ništa im nije jasno, koji se vrag dešava. A onda i to padne. Zatišje. Blesavo se pogledavaju, ne znaju što će. Ja im kažem da slobodno spreme opremu jer ništa od toga. Da, što ja znam. Ni dvije minute kasnije nevera. Onda su spremili opremu. Nije dugo trajala, dvadesetak minuta, a onda je krenula kišica i vjetra je nestalo u potpunosti, ni dašak
Ova druga ekipica je u rano jutro pokupila mrežu. No nisu je izvadili jer su je uspjeli spetljati pa su je samo dovukli i zavezali uz mol. Ova moja dvojica su se opet hvatali za glavu. Digli smo mrežu iz vode i ponovo se uhvatili za glavu kada smo vidjeli kupus od prizora. Na početku je njih petero to počelo otpetljavati, ali su brzo jedan po jedan odustajali. Na kraju sam se ja pridružio i sa starijim Asom sve otpetljao. Istina, trajalo je dobra dva sata, ali svašta se ulovilo (ništa veliko al bit će dobro za brudet). Kasnije ih je As zajebavao da kavi su oni Dalmatinci kad im Purger otpetlja mrežu. Onda su se iznenadili jer nisu primijetili po dijalektu (brzo upijam dalmatinski, ali i nisam purger. Rođen u Zg ali sam ipak napola Zadranin – duga i druga priča).
Popodne smo na povratku doma svratili do kolodvora, uzeo sam kartu za Zagreb. Doma na brudet koji je stariji As odlično spremio. Spremio sam stvari, malo smo se odmorili od ručka, pa lagano krenuli pješke do kolodvora, nije daleko. Izgrlili se, izljubili, oslovljavali i pozdravljali mačističkim izrazima za puhanje ega (tad sam i ja postao Bili As), vidimo se za mjesec dana u Zg.
Od sve love koju sam ponio sa sobom ostalo mi je deset kuna. Rekao odlično, sutra u Zgu imam za kavu. No kada sam došao na kolodvor, trebao sam ostaviti prtljagu (na što sam potpuno zaboravio) i tako mi striček šofer uzeo sedam kuna i uništio onu malu nadu. Dobio sam neki Požeški bus. Totalno starinski, ali prostran sa udobnim sjedalima. U devet navečer smo krenuli. Trebao sam pitati kako vozi jer smo prolazili skoro svako drugo mjesto do Zadra, a onda smo ipak otišli na autoput. No trenutak sreće o skraćivanju puta nije dugo trajao jer smo sišli kod Otočca, jer kakav bi bio to put da nismo posjetili Macolu. Kod Macole smo bili oko jedan ujutro i bogme je zahladilo. Gospon šofer je jedva parkirao autobus jer je bila gužvetina. Cca petnaestak komada autobusa, uzmimo prosjek da bus ima oko šezdesetak putnika to je oko devetsto ljudi. To tamo ja još nikad nisam vidio i stvarno ne pretjerujem, užas. Pokušao sam unutra ući i brzo odustao jer nije imalo smisla, pa sam šetao okolo da protegnem noge. A onda se dogodila jedna zanimljiva stvar. Valjda od tolike količine ljudi i njihovih kojekakvih potreba i očito slabe trafostanice, nestalo je struje. Zamislite scenu od devetsto ljudi na jednom mjestu i nema svjetla. A vani još oblačno tako da se ni zvijezde ne vide. Ma odlično! Sva sreća nije zavladala panika. Posluga se brzo snašla i unutra popalila svijeće a autobusi na parkiralištima svoja svjetla. No onaj trenutak apsolutnog mraka je bio predivan. Naravno, ja sam onda odlučio uči unutra, a i većina ljudi je već bila na parkiralištima. Sigurno sam im bio interesantan prizor jer mi je u mobitel integrirana mala lampica koja stvarno čini čuda i nevjerojatno koliko mi je puta zatrebala. U cijeloj Macoli ja jedini sa svjetlom. Brzo nakon toga smo krenuli dalje. Ludi u busu su većinom spavali, dok ja ne. Ne mogu dok se vozim, niti u jednom prijevoznom sredstvu (osim broda). Naletjeli smo na dvije saobračajke tako da smo morali i dosta stajati.
U Zagreb smo stigli nešto nakon četiri. Taman sam naletio na prve jutarnje tramvaje. A u Zgu možda svega petnaestak stupnjeva. Prvo što sam napravio kada sam sišao je prekopao torbu u potrazi za nečim toplim i dugih rukava. Kada sam stigao doma, nitko od ovih mojih me nije čuo. Legao sam i onda mi se počeo vrtjeti film u glavi, zadnja dva tjedna. Vrijedilo je. Ja bih još…
|