|
Zadnju večer, umjesto izlaska, bratiću je sinula bistra ideja za provod. Idemo "na sviću"! Da to ne bi bila loša ideja, da nije bilo već deset sati navečer (kada nitko normalan ne lovi – ili rano jutro, ili predvečer). Nema veze, mi idemo. Puni entuzijazma, naoružali se sa pet, šest profi udica (onih bez štapa), kupili "Bucu" (sir za mazanje), pomiješali ga sa starim kruhom, uzeli nož za priljepke i puževe, naravno baterije (to je poanta sviće), prigodno se obukli (ribički, naravno sa šeširićem punim mamaca) i naoružali se sa neizostavnom opremom - arsenalom piva. Zvali smo i ostatak ekipe ali su nas glatko odbili riječima tipa: "Jeste li vi jeli droge žlicom?" I tako se nas dva, usamljena jahača, bacili u potragu za dobrim mjestom. Dok smo našli dobro mjesto, već smo uništili dve pive po lubanji. Na Punta Bajlu smo bacili prve udice. Za to treba strpljenja. Pa smo mi strpljivo u jednoj ruci držali lampu, u drugoj pivu a nogom udicu (vezali flaks za palac). Lijepo vrijeme, šum razbijanja sitnih valova o stijene pod nama, ne čujemo nikoga od civilizacije. Svijetla i lagana muzika sa Prekog gdje je neka fešta, a udaljeni su oko sedam kilometara. Kasnije su imali i veliki vatromet, i najvažnije od svega, piva je još mrzla. Riba je grizla, grickala, al neće ni jedna na udicu. U početku je to bilo frustrirajuće, ali kasnije još jedna piva je popravila raspoloženje. Onda smo odlučili promijeniti mjesto. Ovaj put smo završili na Kolovarama, na bazenu. Tamo smo bili nekih dvadesetak minuta i onda su nas potjerali. Bazen se uređuje i nije sigurno tamo biti. Ma jeb... ti ribarenje! Kada smo odlučili da je dosta tlake iznenadili smo se koliko je sati (prošlo je tri ujutro). Čuli smo se sa ekipom koja je bila drvenija od nas i na putu do doma smo svratili u neki koktel bar, nas dva prigodno obučeni. Što je najgore, mi smo ušli i nitko nam nije ništa rekao glede našeg izgleda. Nismo dugo ostali.
Ujutro me tetak pita kako je prošao naš pothvat (a oprema je njegova) smijući se jer već zna odgovor. No ja se smrzo kad sam ga vidio jer se nisam mogao sjetiti gdje smo sa opremom, a ovaj mali konj još spava. No donijeli smo je. Tetak ju je našao i odmah pospremio. U podne smo nakon kolodvora (uzeo sam kartu za Split) sjeli u grad na kofi. Pridružila nam se bratićeva curica. Sve što imam reći je da mu skidam kapu. Takve cure se rijetko rađaju i sretan si ako ih uspiješ vidjeti, ali je još imati za curu! Ne želim je opisivati jer je bolno. Mijenjam temu.
Bus mi je išao u tri, pa je sve bilo u strci, spremanja stvari, ručka i pozdravljanja familije. No sve se dobro svršilo. Tjedan dana Zadra. Jesam, odmorio sam se. Istina da mi vrijeme nije išlo u prilog i nisam se kupao, ali bilo mi je dobro.
U busu su tako raspalili klimu da sam se lagano smrzo, ali skoro udavio. Znate ono kad odviju klimu a nisu mijenjali filtere i dobro izračili bus već duže vrijeme. Skoro sam se onesvijestio. Ekipa do mene se putem izmjenjivala (stali smo skoro u svakom mjestu), da ih nisam ni doživljavao. Tri sata puta. E da, karta Zadar – Split (jednosmjerna) dođe 67 kuna. A Zadar – Zagreb (također jednosmjerna) 100 kn i manje. Molim vas objasnite mi tu logiku.
Treća postaja Split.
|