|
Treća postaja Zadar.
Na autobusnom sam pričekao tetu i bratića da me pokupe. No dok sam njih čekao, ispred mene scena kao iz nekog lošeg filma. Tri se Talijana prešetavaju po kolodvoru, u potpunosti sređeni, sebi zgodni i zrače zadovoljno ponosni na sebe kao – transvestiti. Jedan debelo zdepast u crnim tajicama i rozoj lepršavoj majici. Na nogama sandalice sa lagano podignutom petom. Naočale zadnji modni (ženski) hit i duga loše izblajhana kosa. "Prijateljica" je bila obučena isto u lepršavu majicu ali tigrastog uzorka. Nosila je kratke uske hlačice i na nogama japankice sa cvjetnim uzorkom. Isto duga malo bolje ofarbana kosa, zalizana unatrag dok ju naočale pridržavaju na vrhu glave i neizostavna dvodnevna bradica. Ona je bila očito dominantna u toj vezi. Treći je bio običan, ne transvestit, ali na oko pretjerano feminiziran. Cijeli kolodvor se smijao. Iznenadilo me što nije bilo nekih ispada.
Kod tete sam bio svega dva tri sata, izljubio se sa prvim djelom familije (vjerujte, ima ih), presvukao se i van. Bratić me malo vodi u život. Ništa puno, kao samo na pivu. Mali, dobro, viši je od mene, je četiri godine mlađi od mene. Ove je godine upisao Kineziološki u Splitu. Prvo smo malo šetali po gradu, klasični đir. Nije me dugo bilo. Skočili smo do morskih orgulja, jer još nisam vidio cijele. Zadnji put sam bio kada su prvu cijev postavili. U svakom slučaju. Da smo tamo ostali ostatak večeri, ne bi se žalio. Predivno. Tko se toga sjetio i pogotovo tko je to uspio napraviti, skidam mu kapu. Gledam ja bratića dok šećemo; pa njega svi znaju i on sve zna. Kao neki Mecena gleda s visoka ljude koji ga pozdravljaju i samo im lagano odzdravlja uz možda zasluženi smiješak. Pogotovo cure. Jebate, ka Šeik je dolje! Postao je pravi "picolovac". Naletjeli smo na jedan dio njegove ekipe (4 cure). Kako znam veći dio njegova društva od prije, tako smo se izljubili i udrili po rundama u ime starih dana. Saznali smo da je rođendan je od njihove prijateljice (njegove bivše), pa bi se mogli naći sa drugim dijelom društva. Produžimo dalje, ne daleko, svega dvije ulice dalje, a tamo već luduju. Kada smo se fino "oraspoložili", svratili smo do Foruma jer je netko izvukao VIP ulaznice. Ali bilo je trulo, pa smo pobjegli i završili u nekom parku, sa nekim Slovencima koje stvarno ne znam gdje smo pokupili. Još u Forumu, drvena od cuge slavljenica je plakala bratiću na ramenu - zašto on ne želi više biti sa njom (prije dvije godine su prekinuli). On nije mogao vjerovati, ali nekako su to sredili. A nisam ni ja bolje prošao. Njena MLAĐA sestra mi se nabacivala. Da izgleda starije, ali kad je spomenula da će sada u treći razred, morao sam stati na kočnicu. Istina, izgledam mlađe nego što stvarno imam, ali ipak ne toliko. Ali mi je zato bilo smiješno i zabavno. Filozofija večeri je bila koliko hobotnica ima mozgova. Nisam siguran kako smo došli do teme, ali odgovor je devet (evo bar jedan koristan podatak od mene). Slomljeni od umora vratili smo se sa svitanjem. Više ne mogu izdržati nekoliko dana tuluma bez spavanja. Vrijeme je učinilo svoje.
|