|
Prošlo je mjesec dana. Još sam živ. Ne, to nije razočaranje.
Moj život je jedan veliki cinizam.
Imam osjećaj da sam nečija marioneta i da sam to nedavno otkrio te volim mu/im mrsiti konce jer još nisam otkrio način kako da se oslobodim. A ako se oslobodim, hoću li pasti? Ako da, koliko duboko? Hoću li pad preživjeti, mogu li dalje plesati sam?
Kad čovjek ne zna što želi, dobije mnogo toga što ne želi. Što ja želim? Opet u zadnje vrijeme slabo spavam. Interesira me kako će se to kasnije u mome životu odraziti. Stvar je u tome što mi san više nije toliko potreban. Legnem kasno navečer/rano jutro, nikad prije dva ujutro, tek toliko na par sati da se odmorim. Često i zaklopim oči. U slijedećem trenutku se budim, vani se sunce rađa a ja nemam nikakvo sjećanje na san, čak ni osjećaj da ga je bilo uopće. I tako već godinama. Nekad me to brinulo. Čak sam to i prestao spominjati prijateljima jer me onda žale, a to mi ne treba i to nije stvar koja bi se trebala žaliti. To sam ja.
Želim se naspavati, za promjenu.
Generacije i generacije snažnih mladih ljudi rade poslove koje mrze, samo zato da mogu kupiti nešto što im zapravo ne treba. Često tako komentiram kao pasivni promatrač, treće lice, a i sam sam jedan od njih, jedan od vas, jedan od nas. Što napraviti? Trebaju nam nekakvi ideali. Ne lažni, televizijski. Neki stvarni, opipljivi. Treba nam borba za te ideale. Jedina današnja borba je štrajk na Markovom trgu. Bar dva mjesečno. Treba nam borba koja će nas držati. Danas se svi vozimo u praznome hodu. Možda neke vjetrenjače treba srušiti.
Ja sam poput srednjeg djeteta na koje se najmanje pazi. Djeteta one okrutne povijesti koje je televizija odgojila da vjeruje kako ću jednog dana postati netko važan, milijunaš, filmska ili rock zvijezda, ali neću i upravo sam saznao tu činjenicu. Shvatio sam da sam dovoljno ostario i da je sada vrijeme da odrastem. Predugo sam bio škrt na sebi, a starih navika se teško riješiti.
Kako da se probudim iz ove noćne more, kada sam već budan?
Postoji li potpunost, ispunjenost uopće? Ili je samo to misao vodilja. Možda je Raj prevara za kraj. Ne, ne pokrećem ono veliko pitanje o smislu života, jer samo pitanje nema smisla, a tako ni odgovor. Nego, to vrijeme koje provodimo na Zemlji kao dio prirode (a često zaboravljamo da smo dio nje), sa ovim darom/kletvom samosvijesti, kao predstavnici trenutačnog evolucijskog vrhunaca, gubeći vrijeme na pronalasku smisla i popratnom sadržaju, jeli to nečija velika šala, eksperiment ili je sama Majka Priroda odlučila počiniti suicid?
Ovo je moj doprinos gubljenju vremena.
Neka pitanja nemaju odgovore. Na neka odgovor su samo prošireni niz protupitanja. Svi tražimo odgovor neka pitanja, na nešto, a u većini slučajeva ni ne znamo pitanje postaviti. Kada naučimo postavljati pitanja, možda i dobijemo suvisle odgovore. Možda.
Sjedim, premda napola ležim u vlastitom stolcu. Noge su mi prekrižene po turski, a u krilu mi leži moj mačor. Spava. Češkam ga jednom rukom po glavi, baš onako kako voli. Prede. Druga ruka mi je na tastaturi i prsti su opet uhvatili jedan od svojih plesova. Pišem.
Do pisanja.
|