|
Sjedim danas na jednom od svojih plesnih tečaja i gledam ljude kako uče jedan od najtežih i najsexy plesova - tango, a u meni nikakve iskre. Možda zato što ga već dosta dobro znam. Nije to. Nekako sam ih sve vidio kao kroz neku maglu. Kao da gledam kroz vrijeme. Oni postepeno usporavaju i pretvaraju se u starinsku žučkastu sliku sa početka prošloga stoljeća, kao u staru uspomenu, staru ranu.
Kasnije doma dok sam si pripremao večeru, imam običaj slušati radio, pustili su Gotan Project, lagana melodija sa zvucima harmonike kao iz nekog haustora i ugodnim, poletnim plesnim ritmom. Na trenutak sam odlutao. Bio sam u Parizu, kasno popodne, mali caffe sa stolovima na popločanoj strmoj i pomalo pustoj ulici. Pogled puca na panoramu, velike vrtove sa vodoskocima, netom izgrađen Eilfelov toranj i baca posebnu boju na krovove grada u predzalazeće sunce. Sve je nekako zlaćano. Miris proljeća i slatkog cvata udaljenih voćki puni mi pluća. Minijaturni stolovi, svaki sa stoljnjakom od crvenog kariranog materijala i svaki sa po tri stolca. Na mome stolu napol ispijena čaša crvenog vina i tanjurić sa sirom i nožić oslonjen onj. Mala vaza napunjena različitim i šarenim cvijećem te pletena posudica sa tri žemlje. Sjedim sam i jedina sam mušterija u caffeu. Preko ceste stari slijepi svirač harmonike, pijeva neku svoju pjesmu na nariječju koje samo on razumije, za sitne novce. Uz harmoniku i pjevača se ništa nečuje, osim pokoje ptice koja obogati tu simfoniju. Vijerni, ofucani i izgledom jednako star pas spava pokraj sviračevih nogu ne mareći za svijet oko sebe. Kao da uživa u dugozasluženom odmoru. Cestom prolazi snažan čovjek, tankih crnih brkova, nakošene kape ispod koje vire crni vijugavi pramenovi masne kose i crvene marame oko vrata. Vuče za sobom kola puna crvenih karanfila. Mrmlja neku psovku dok pokušava jednom rukom namjestiti usku znojnu majicu. Ipak, vuče uzbrdo. Dok ga moj pogled prati kako zalazi za prvi zavoj, pažnju mi privlači polagano ritmičko koračanje, očito ženskih cipela. Okrećem se da pogledam...
...sestra uleti u kuhinju na sebi svojevrsan slonovski način i prene me iz maštarije. Pogledam na sat da vidim koliko sam bio odsutan dok me ona čudno gleda. Gledajući na sat shvatih da će uskoro ponoć i da zapravo ni ne znam kada sam kreno sa večerom. Ista pjesma na radiju bližila se kraju, tako da znam da me nije samo kratko bilo. Kasnije sam se pokušao vratiti natrag da bih dobio nastavak priče, ali nikako. Čak sam si tu istu pjesmu kasnije pustio ponovo jer imam taj CD, ali to nije bilo to. Šteta, baš me zanima kako je izgledala.
|