|
Propuhalo me. Neki opaki orkan mi je prošao kroz uši. Što uđe na jedno uho, na drugo izađe. Što trebam zapamtit, izvjetri mi iz ludare kao da nikad nije ni bilo nutra. Dogodilo vam se sigurno sto puta da se nečeg ne možete prisjetit. Nečeg što je bilo. Ja se sve češće ne mogu sjetit ni što sad hoću.
Jučer sam tako pokušavao dozvat nešto iz moždanog recycle bina natrag, al nikako ne ide. Primjetih da sve što mi u zadnje vrijeme treba imam negdje sejvano. Sve mi je negdje u backupu. Na kompu, u mobu, po disketama i CD-ima.
A u mozgu ništa pametno. Ogromna količina gluposti koje mi u životu neće baš puno pomoći, osim za opaku zajebanciju dok sjedim s ekipom u lokalnoj birtiji. Pričamo baš neki dan, nakon što je frend došao na ideju da otvorimo restoran vjerske prehrane (Jelovnik: Kuhana koljenica Sv. Terezije, Jaja na posljednjoj pomasti i sl.), u kojem nećemo ispostavljat račun nego samo ekipi gurnut "torbu žicaricu" (onu što ti gurnu pod nos u crkvi - za milodare), da nam mozak izgleda kao veliki hard disk. Dve particije.
C: Osnovni programi (disanje, hodanje, jelo, seks) – zauzima vrlo malo prostora
D: Razno (praktične šale, podjebavanje, psovke, glupiranje, alkohol, pišanje u telefonskoj govornici, sportska pravila i sl.) – sav preostali dio mozga
I to je to. Čudno je kako opće funkcioniramo. I sve si mislim kako prije nisam bio takav. Nemojte mi samo one "star si" fore. Nema to veze s godinama. Jednostavno nemam više potrebu pamtit. Sve je negdje ubilježeno. Nije problem doći do podatka i željenih informacija. Ali sam došao u fazu da ne znam di trebam tražit. Di sam ja to spremio? Pa kreneš kopat po kompu i potrošiš dvi ure da nađeš nešto u šumi .pps zajebancija, funny aplikacija koje ti otvaraju ladicu od CD-roma kad nemaš di stavit pivu i par stotina bigboobies.jpg-ova. I kad nešto nađeš, obično je kasno.
Toliko smo napredovali u tehnologiji, da imamo sve više praznog prostora u glavi, koji smo nekad popunjavali adresama, brojevima telefona i imenima, raznim informacijama, a imamo sve manje vremena jer ga gubimo da bi našli ono što smo prije pamtili. Sam čekam kad će nadobudni naučnici izmislili neki hard što ti se direktno ugradi u lubanju pa živčanim podražajima pozivaš u sjećanje svoj brzdej prije tri godine. Tek toliko da se prisjetiš kako si uspio obradit onu malu. Moglo bi se tu podosta toga lijepoga prisjetiti.
Al mogla bi i tvrtka koja bi sve to radila ugradit neki mali programčić u naše slabe mozgove pa nas sve počet kontrolirat. Sve mi se čini da ću, kad tehnološki razvoj ode predaleko, stavit pinklec na rame i otići u ono malo divljine koju još nismo razvalili, daleko od svih tih gluposti. Jer onda će biti stvarno pitanje vremena kada ćemo postali radna snaga za pametne strojeve, svoje nove gospodare.
Pazite što vam kažem. Terminator, Matrix, Johnny Mnemonic, Could happen'.
|