|
Maloprije pokušah napisati tekst da nije depresivan. Počeo sam opisivati jedan zgodan dnevni doživljaj i nakon par rečenica shvatio sam da je tekst prazan. Obrisao sam ga. Probao sam još jednom sa nekom svakodnevnom jednostavnom temom i u pola teksta sam shvatio da sam počeo kritizirati i pljuvati nečiji autoritet. Obrisao sam ga. Sada pišem ovo i ne znam gdje će završiti.
Postoji jedna određena tradicija u mome pisanju. Pišem navečer, točnije po noći kada svi odu spavati tako da si osiguram mir, ali i zato što mi je onda glava puna dnevnih dojmova, kritike i doživljaja koje bi htio podijeliti sa Wordom, te sa mogućim čitateljem. I još nešto. Noć mi daje drugačiji aspekt razmišljanja. Ljudi se nekako najviše oslanjaju na ono što vide, a ja to želim proširiti. Noć mi to omogućuje. Ipak imamo pet osjetila. Dalje. Pišem na sestrinom lap-topu i hvala joj na posudbi. Od kada ga je dobila ja sam i počeo pisati. Do sada je bilo šaranja po papirićima, bilježnicama i ostalim priručnim sredstvima koje sam mogao trenutno upotrijebiti, no to se prečesto gubilo. Upalim lap-top, zamračim ambijent i upalim si muziku (slušalice na uši). U zadnje vrijeme glede muzičkog izbora me drži Apocalyptica, ali tu se nađe Lado electro, Thiveri corporation, Budha bar, Dzihan & Camien, pomno odabrani soundtrackovi i slična glazba koja naginje više ambijentalno i instrumentalno. Nakon muzike smjestim se najudobnije koliko mi prostor može pružiti, otvorim Word i pustim prste neka rade svoje.
I evo me na početku. Večeras sam umoran, nisam se baš najbolje smjestio i nemam ideje. Ali glavno da nije tekst "crn".
Aha! Sjetio sam se još nečega zašto sam počeo pisati. Do prije nekih godinu dana sam vodio kako ja kažem "mini dnevnik". U jedan stari rokovnik sam upisivao ukratko najznačajnije stvari koje sam radio taj dan. To je fora izgledalo (samo izgledalo). Na jednoj stranici su stajala dva mjeseca ispisana u stupcima i pokraj njih malo praznog prostora u koji sam ja u čak tri reda uspio ugurati cjelodnevne događaje. To je jako sitno pisano. Ispisao sam svega četiri mjeseca i odustao. Pisao sam ja i prije nešto slično, ali u početku to je bilo za dnevnik koji mi se nije dalo svaki dan pisati pa je to bilo nešto kao podsjetnik. To je trajalo nekih tri i pol godine. Od dnevnika sam odavno odustao i zaboravio ga. Sada sam odustao i od ovoga jer se sve svodilo na ovo: komp-kofi (tradicija jutarnje kave uz kompjuter i pregled događaja u svijetu preko Interneta), svratio do faksa, s nekim na kofi, s nekim se čuo, posvađao se s nekim doma, predvečer šetnja s nekim, navečer TV i krmit. Tako sam bilježio skoro godinu i pol. Zašto sam prestao? Ovako: prije tih godinu dana sam mater odlučio odvesti u kino jer smo oboje filmofili i još nije bila u Cinestaru. Gledali smo "Buterfly efect" sa Astonom Kutcherom. Priča se bazira o dnevniku koji vodi glavni junak i njegovom sposobnosti da utječe na ishod događaja iz prošlosti putem dnevnika. Nije da sam očekivao da ću i ja to moći ili da sam se uplašio toga, ali moj mi se dnevnik odjednom učinio tako malen, prazan, nevažan. Imao sam osjećaj da nešto ne valja, da nešto krivo bilježim i da nešto veliko fali. I imao sam pravo. Bilježio sam dnevne događaje, ali to nije moj život, to su samo događaji koji su popratni sadržaj mog života. A gdje je moja misao? Gdje su osjećaji i mišljenje koji bi trebali pratiti određeni događaj? Gdje su komentari? Gdje je bit zbivanja?
Mislim da u ovome leži dosta velika frustracija koja utječe na moje tekstove. Uglavnom, barem sam se riješio robotike. A sada sve ostalo bi trebalo ići na bolje.
Ne znam kako da završim. Inače su mi tekstovi kraći, jer se bojim da bi mogli izgubiti smisao u dužini. Zato, ovim zatvaram još jedno tamno poglavlje u glasnoj, uvijek živoj i strašnoj gradskoj noći. I dok se lagano spremam za još jedan prazan san, gajim nadu, kao i svake noći za boljim sutra. Sretno...
|