|
Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Nikad nisam u skladu sa vremenom. Ili sam daleko ispred ili kasnim da je to često stvarno zabrinjavajuće. Ali najčešće sam nigdje. Negdje između ali i ne tu. U početku je bilo strašno. Konstantna izgubljenost. Nuspojava je i upitan osjećaj pripadanja. Nije ni sada bolja situacija, ali se čovjek navikne. Čovjek? Ovo pisanje je samo preventiva za izbacivanje iz glave nepotrebnih stvari u nadi da ću ih tako lakše zaboraviti, da mogu nastaviti dalje.
Drugima sam često "putokaz" u životu i često mi na tome zahvaljuju. Ja ne znam prihvatit kompliment, pa često samo šutim ili se samo pristojno zahvalim da se ne bi uvrijedili. No oni ne znaju da se ja tražim kroz druge. Oni ne znaju da su samo pokusni kunići na kojima ja vježbam. No problem je što niti jednom kuniću nakon mene nije bilo loše. Većini sam pokazao put za rješavanje problema, nekima i riješio probleme, ali još nisam naišao na slučaj poput moga. Uvijek su slični, nikad isti.
Osjećam se starim. Pravi starac koji je zapeo u mladom tijelu. Malo bizarno zvuči, starac u mladom tijelu. Ali, umoran sam. Ne znam od čega. Očekivanja? Davno sam prestao čekati i počeo djelovati. Prezasićenosti. Možda. Stalno radim neke sitne ali često i velike promjene tako da i to nije dovoljno za uvjet. Traženja?
U životu su mi se dogodile dvije nesreće. Vlastito rođenje i svijest. Razlika je u tome što se sa rođenjem mogu nositi. Svaki dan se tješim tražeći ljepotu u nesavršenosti. Često i uspijeva. Neki bi se ugodno iznenadili kada bi promijenili kut gledanja na neke "ružne" i svakodnevne stvari.
Samo ovo pisanje me umara. Toliko stvari se roji po glavi, a ventil je tako mali da ne uspijevaju sve van izaći a tu im stoji jedina šansa za "preživljavanje" inače se opet počinju miješati i stvarati novi kaos.
Idem spavati sa starom nadom o boljem sutra, ne gajeći prevelike nade samo da ne bi razočaranje bilo preveliko. No, tko zna. Možda ću ovaj put nakon dugo vremena i sanjati...
|