|
Who am I?
Maloprije sam ponovo pogledao "The Animatrix" i nevjerovatno je koliko pitanja može potaknuti.
Free!
Gdje smo mi zapravo? U kakvom zapravo svijetu živimo? Promatrajući "niže vrste" poput mrava, njihove zajednice mravinjaka, zaključujem da nismo ni mi drugačiji. Svi imamo iste ciljeve, funkcije ali i želje. Iste živote. Svi smo isti. Ma koliko se trudili biti posebni nikada nećemo pobjeći od sebe i takozvane naše sudbine. Ovo bilježim da se sjetim svoga sadašnjeg, po mome mišljenu najslobodnijeg načina razmišljanja. No kako se naše razmišljanje zasniva na našem znanju, školovanju, kulturi odgoja te utjecaju obitelji i zajednice, tko zna koliko je zapravo moje mišljenje slobodno. Trudim se oduvijek biti ne pristran, realan, neutralan, treći promatrač. Ali, koliko je to zapravo moguće.
Mislim da smo previše zatupljeni. Pogledajte kako gledaju na umjetnike, inovatore, filozofe i ostale ljude sličnih životnih odabira – čudaci. Bojimo se novoga i drukčijeg. Bojimo se sebe samih. Automatski drukčije osuđujemo. Sva sreća da smo nadrasli lomaču. Zatupljujemo se puštajući da drugi razmišljaju za nas i gurajući se kroz život linijom manjeg otpora.
Primjer: Nama je normalno sport smatrati u smislu otići na stadion i sa masom pratiti kako se drugi natječu. Koliko ja znam pojam i smisao sporta je sudjelovanje a ne gledanje. A koliko takvih tupih mišljenja samo postoji u našoj svakodnevici? Zastrašujuće.
Feeling left behind.
Ovakvim tempom nikamo nikad nećemo otići već ćemo se uvijek vrtjeti u krug, i u krug, i u krug.
Iskreno ja ne vidim riješenje koje bi trebalo "probuditi" ljude. Mislim da je moj najveći strah da ću provesti svoj život isprazno, kao većina, kao "još jedan".
|