|
Nedavna kritika na moj tekstove, no ovaj put od stručne osobe, primorala me da se opet spustim među depresivnije teme. Ne shvaća razlog zašto sam toliko tužan. Istina da se do sada nisam doživljavao kao tužna osoba, više bi rekao ljut i razočaran, ali dalo mi je drugačiju perspektivu doživljaja mene.
Radim promjenu za promjenom, jer se bojim mirisa dosade, možda sam poželio i očekivao previše. Trudim se popunit da ne postanem "jedan od", dio mase. Vičem svom snagom između olujnih valova monotone svakodnevice u nadi da netko negdje čuje i ne spasi, već samo da mi pokaže put da se spasim od utapanja, al` tišina krade sav moj glas. Ne sjećam se kada sam imao sigurni, bezrazložni, jednostavni i iskreni osmjeh, smiješak na licu, tek tako, zadovoljan sobom i svijetom oko sebe i to zadovoljstvo jednostavno izlazi iz tebe, pršti. A kad ste vi zadnji put to imali? Nedavni moj smiješak je bio pokvaren, zao i što je najgore, dobro sam se osjećao zbog njega. On mi daje određenu moć nad drugom osobom i ljudi me često ne vole zbog toga. Smiješak od šale ne računam jer to je ismijavanje nas samih i izokretanje tužnih stvari u pokušaju sakrivanja vlastitih slabosti. Zato ne volim viceve.
Tužan sam zbog nezadovoljstva. Tužan sam jer nemam cilja. Tužan sam jer nitko ne čuje glas dok se utapam. Tužan sam jer se nemam za što primiti dok se utapam.
|