|
Danas sam u gradu obavljao neke poslove i sa prijateljicom sam otišao izvaditi putovnicu u MUP. Svečano zaključujem da mrzim papirologiju, redove, nervoznu ekipu i neljubazno osoblje. Totalno nadrkani se vraćamo doma u zagušljivo/smrdljivoj dvanaestici i stanemo ispred Škole za primijenjenu umjetnost. Tamo hrpetina dječurlije, negdje prvi ili drugi razred. Uživaju vani u prvim cigaretama, novim ljubavima, međusobnim tračevima i popratnim zanimljivim sadržajem kojim se može potrošiti veliki odmor. To mi složi tužnu kašu od lica jer me uhvatila nostalgija.
Kako sam putovao sa prijateljicom još iz vrtića te i osnovne škole, otvorih raspravu o starim danima. Predvečer smo se morali ponovo naći da bi mogli dovršiti razgovor. No ni onda nam nije bilo dovoljno vremena za okončavanje prošlosti. Nije da nismo oboje rječiti, pravnica i novinar, ali opet, nismo ni toliko stari – valjda. Tek sada shvaćam pravi pojam izraza "vrijeme leti". Prvi puta sam to osjetio dan nakon osamnaestog rođendana kada sam napokon shvatio da sam prešao onu često jedva čekanu granicu gdje si službeno odrasla osoba koja smije piti alkohol. Koje sranje. Deca! Nije to nikakva odlična stvar, već početak kraja vaše bezbrižne mladosti! Uživajte dok možete jer poslije morate upotrijebiti vlastiti mozak, a to prečesto završava neugodno zbog manjka iskustva.
Većina mojih prijatelja sa guštom i jako lijepim uspomenama se prisjeća svojih srednjoškolskih dana, no meni su na prvom mjestu dani još iz osnovne škole. Ne znam točno zašto, možda zato što se u srednjoj nisam odmah dobro uklopio, čak sam pao razredi uzaludno borio protiv birokracije zbog neosnovanog dišpeta. Osnovna mi je draga jer od tri razreda po nekih dvadesetak učenika već sada se teško sjećam tko je bio koji razred jer toliko smo svi bili povezani. Dvije godine nakon završenog osmog razreda, još smo se nalazili "na školskom". Sada već neki dovršavaju faksove i još smo si uvijek dobri i drago nam je kada naletimo jedni na druge. E, bili su to dani. Mlad i glup. Di ćeš ljepše? Istina da smo mi bili malo naprednija generacija, ali ne previše buntovna koliko složna. Prva cigareta u petom, prvo "brijanje" u šestom, prvo jače opijanje u sedmom (maturalac), prvi sex u osmom (drugi maturalac). Rock je onda bio zvučniji (Frida, Moja voda, Roštilj, Što se dobro mala ljubila – i danas se pjeva), alkohol slađeg okusa (piva, bambus, štok-cola, vigorove votke), od par cigareta si se mogao napušiti (Walter ili Ronhil a katkad i Marllboro), poljubac si doslovno osjećao do peta (curama ne bi sada imena), za pizdariju nam nije puno trebalo (uf, koju sad navesti, vožnja Zg-Rab na krovu autobusa na kat, masovna markiranja bez razloga, dilanje testovima, čak i cuganje sa profesorima). I sada ja vas pitam tko i što mi to može zamijeniti? Gledam današnje generacije osnovnoškolaca (imam mogućnost jer mi je mater profesor u osnovnoj)i točno se vidi jaki utjecaj sveameričke kulture. Djeca su se počela dijeliti na popularne, njihove sjene i ulizice, te štrebere. Tjeraju profesore u kurac zato jer mogu i zakon je na njihovoj srani. Redoviti pušači su već u šestom a travu počinju pušiti u sedmom misleći da su fora. No više ipak ima onih koji se zatvaraju u sebe i žive kroz kompjutor, playstation i popratni imaginarni svijet. Najveći krivci svega toga su prvenstveno roditelji koji imaju sve manje vremena za vlastitu djecu pa ih prepuštaju samima. Kupuju njihovu ljubav. Bez roditeljske pažnje i najvažnije odgoja, djeca završavaju pregažena od modernog svijeta a kada se zaglibi onda mame i tate pokušavaju spasiti premda je najčešće prekasno.
Ne kažem da su stari dani bili bolji, nego da danas ne znaju iskoristiti bolje mogućnosti i uvjete. Ne znaju se cijeniti prave vrijednosti. Zato poruka roditeljima: "Slušajte vlastitu djecu i sudjelujte u njihovom životu jer ćete brzo ostati bez njih". A poruka djeci: "tražite roditeljsku pozornost i ne zaboravite da vam roditelji mogu biti i prijatelji". Pazite se međusobno.
|