|
(evo da malo opustim prste i pustim da me vrijeme skrivenih lica iza maski ponese, dajem Vam jednu kratku priču)
Danas sam upoznao anđela slomljena osmijeha.
Bio sam vani s društvom. Bila je Noć vještica. Nakon cjelonoćnog ludiranja i odličnog provoda, umoran ušao sam u pun autobus za doma. Bilo je tu pijane ekipe koji su pjevali još slaveći, većinom svi kostimirani. Bilo je tu vampira, vukodlaka, vila, čudovišta, čak i dva zeca. No, ipak su prevladavale vještice i vješci. Grad je te večer bio u svom najluđem i najboljem izdanju. Ugledao sam slobodno mjesto kraj neke cure. Ličila je na palog anđela. Crna razbarušena, kovrčava kosa, poderana svilena, čipkasta, bijela kratka spavaćica, dugačke crne, čipkaste rukavice, isto poderane, crne visoke čizme. Sva prljava i lagano izgrebana na koljenima i laktovima i, povrh svega, velika bijela krila od pravog perja. Lagano raščupana, ali kao stvarni dio nje. Bila je predivna. Sjeo sam, kao zadnja primitivčina, bez pitanja. Nije reagirala na moje prisustvo. No, još nisam vidio lice. Nakon nekoliko stanica, kada se autobus već dobrano ispraznio, primijetio sam da plače! Nisam htio zabadati nos u tuđe stvari, ali sam joj ipak, pristojno bez riječi, pružio maramicu jer je cijelo vrijeme rukom otirala suze. A onda me pogledala. Takvi trenuci ostaju zaleđeni u vremenu. Ovaj se sigurno nikad neće izbrisati. Totalno uništena šminka, ispod nje nježno bijelo lice, velike crne, od suza izmučene crvene oči ispod kojih je crna crta od maskare i suza gotovo do ruba usta. Mali slatki nos s minijaturnim dijamantnim piercingom i slomljeni osmijeh zahvale. Nakon nekoliko trenutka oklijevanja, naslonila se na mene i nastavila tiho jecati. Nisam znao što da radim, i najbolje što sam mogao smisliti, zagrlio sam je. Tako priljubljeni ljudi bez imena, nastavili smo se voziti u tišini. Vrijeme je bilo na našoj strani. Svijet oko nas nije postojao. Samo nas dvoje.
Valjda sam se dobro zamislio, nekud u glavi sam gadno otišao, odlutao. Ali, kada sam se vratio, skoro dva sata kasnije, već je lagano počelo svitati, a mi smo se vozili već tko zna koji krug. Ona je i dalje bila ispod moje ruke, napola ležala u mome krilu i spavala grčevito držeći maramicu koju sam joj dao. Pomaknuo sam joj kosu s obraza da još jednom vidim to lice. Potpuno isto, prelijepo! Samo joj je san davao slatki privid nevinosti. Doslovno anđeo. Pokušao sam je lagano probuditi jer se bižila moja stanica, ali se nije dala. Tko zna koliko dugo je sjedila u tom autobusu prije mene, sama, plačući. Sigurno je bila potpuno izmučena. Ne znam zašto, valjda je nisam mogao ostaviti samu u onom autobusu, valjda mi se toliko svidjela. Skinuo sam kaput, pokrio je i pričekao svoju stanicu. Uzeo sam je u naručje i odnio doma. Sva sreća da živim blizu stanice jer smo stvarno bili čudan prizor. Nosio sam anđela! Položio sam je u svoj krevet, skinuo joj čizme, Krila nisam znao, a i bojao sam se da je ne probudim. I sâm sam legao u veliku fotelju u sobi do nje. No, nisam mogao spavati. Nakon sat vremena namještanja i premještanja odlučio sam ustati, Skuhao sam si kavu i čekao je da se probudi. Prčkajući po računalu, vidio sam da je prošlo podne a ona se još nije budila. Ostavio sam je na miru. Nisam imao srca buditi anđela. Sjeo sam natrag u fotelju da bar malo odmorim oči jer se već duže vrijeme nisam pošteno odmorio. Zadrijemao sam. Probudio me klik zatvaranja vanjskih vrata. U prvi trenutak nisam znao gdje sam, a onda sam se sjetio nje. Otrčao sam u sobu, nije je bilo. Prišao sam prozoru no, bilo je kasno. Već je bila daleko, ne bih je stigao. Vratio sam se u sobu gdje je spavala. Pokraj kreveta našao sam skinuta krila i izgužvanu maramicu. Krila su izgledala tako mala, beznačajna i umjetna bez nje. Bacio sam se na krevet umoran jedva čekajući dobar san. Još je sve ugodno mirisalo na nju. Zaspao sam. Ne sjećam se kada sam se zadnji puta tako dobro odmorio.
Više je nikad nisam vidio. Mislio sam je potražiti, bar da joj ime saznam. Ali, odakle bih počeo i koga bih pitao?! Možda je ovako bolje.
Ostalo mi je sjećanje na anđela, anđela koji je spavao u mome krevetu.
|