Um

Ne volim sastanke. Točnije, način na koji glavnina ljudi tamo govori. Kako? Kao da pretpostavljaju kako ih nitko neće slušati pa pletu, uvijaju, mute. A ja sam od onih što slušaju. I ne mogu vjerovati što čujem.

Svijet sudim po sebi pa bih htjela da je sve drugačije. Kratko, jasno, bez suvišnih detalja. A nije. Pa se redovno izgubim pokušavajući uhvatiti smisao. Kojeg onaj što govori i ne zna. Doslovce, zaboli od toga glava. Treba mi zraka, prošetati moram. Da bih razbistrila misli.

Zašto nešto ne promijennim? Nisam dovoljno seniorna. Jednom hoću!

Za mnoge sam liječnike ja upravo zločesta mama. Kako? Imala sam u par navrata iskustvo da mi je maleno dijete, dojenče, moralo ostati na bolničkom liječenju. Intenzivnije se liječiti, biti promatrano. OK, protiv toga se ne može ništa. Imamo ustanovu boravka majke uz dijete tijekom dana. I stalno za one koji mogu platiti. Ovo se prvo svodi na stolac uz djetetov krevet. I kvadrat-dva prostora za šetnju. Nema tužnije slike od plača bolesnog djeteta za majkom. Ili vezanog za krevetić da ne bi strglo igle od infuzije! Zato majke borave uz djecu najviše što mogu. Nakon par dana, djetetu je bolje. Skidaju ga s infuzije, djeca živnu. Stanje im je dobro, ne znaju što bi sa sobom. Puštaju li ih? Ne, moraju ostati do izlječenja. Ne bi li djetetu bilo bolje biti doma, maženom i paženom od svih nego prolaziti stres odlaska majke od njega svake večeri ponovno? U tome sam zločesta. Što tada tražim otpust djeteta. Stave naznaku "otpušteno neizlječeno, na zahtjev majke". Neki navode i "nemojte nam doći na kontrolu". Ograničenih ljudi! Nikad ne čuše za psihologiju i dokazan brži oporavak malih bolesnika u naručju majke?
Po tom pitanju preporučujem zločestoću i drugima!

Neki je cinik jednoč primjetio da je medicina uznapredovala. Danas, naime, znamo od čega umiremo. Kad pravo razmislim, istina je. U mnogim je stvarima medicina nemoćna. Ali, hoću pisati o čovjekovu prevelikom pouzdanju u istu. Osobno, nisam od tih.

Vidim prepune bolnice ljudi. Dovoljno je vidjeti prepunjenost parkirališta uz bolnice pa da čovjek zaključi kako je većina svijeta bolesna. Bolest. Ljudi pričaju o bolesti. Probajte ih zaustaviti kad počnu! Prosječna bolest započne jednim simptomom. Recimo, curi vam nos. Pa vas liječe. Obično prođe, prošlo bi i da niste liječili. Ako, pak, ne prođe, šalju vas specijalisti. Da bi taj mogao išta napraviti, treba obaviti hrpu pretraga. Za to, opet, treba vremena, ili manje vremena ali više novaca. Pa su nalazi sumnjivi, morate drugom specijalisti. Taj traži mišljenje trećeg. Srećom, ispada da nema razloga za zabrinutost, makar je cijelo vrijeme tako izgledalo. (Biram optimističnu verziju!) Ali, je li sve pouka prosječnom čovjeku? Ne! Moderno je biti predmetom promatranja. Predmetom, velim, čini mi se da nas uglavnom tako tretiraju. Treba nam pažnje? Nečije brige? Dio ljudi to traži u tim hladnim ustanovama.

Mi smo svi, i mali i veliki, prijavljeni kod iste liječnice. Zadovoljna sam njenom razumnošću. Ponekad skreše ljudima u brk da im je bolje sjediti doma nego dolaziti u ordinaciju da bi održali društveni život! I iz tih se razloga dolazi do liječnika! Priča se o bolesti(ma). I ona bi se emisija Helge Vlahović Brnobić trebala zvati "Govorimo o bolesti". I dok govorimo o bolesti, bit ćemo bolesni. Kako bi bilo da za promjenu govorimo o zdravlju?

Na počinak krenuh u 22 h. Malo kasnije uzbuna! Najstarije dijete trga sa sebe pidžamu.
"Boli, boli". "Gdje boli?" Na mjestu na kome nema ništa ozbiljnijeg. Zna iskusna majka.
Dijete se opet žali. Dadoh nešto protiv bolova.
"Hoćeš li sjesti s tatom i gledati film. Pričekat ćemo da ti bol prođe." Hoće. Nakon nekog vremena bol jenjava, ali se pri pokušaju stavljanja u krevet ponovno javlja! I ne prestaje.
Zovemo liječnika. "Može biti svašta. Javite se u bolnicu." Skinuli sa sebe odgovornost.
Djetetu dobro, osim kad treba u krevet! Hm, što ćemo? Ma, idemo provjeriti, da ne bi bilo štogod ozbiljnog.
Tata ostaje doma. Dijete kaže da će moći sjediti. Sjedi malo postrance. Šuti.
Poslije nekog vremena kaže: "Vidiš da ipak ima auta, ljudi se voze i po noći!"
Dođemo do prvog semafora: "Ja ću ti reći kad je zeleno!"
Više i ne sjedi ukoso. "Boli te?" Neuvjerljivo: "Da, malo!"
Kasnije "Kako je lijep grad. Možemo malo prošetati?"
"Hoćeš li moći? Mislim, boli te?"
"Malo ću moći!"
Pa eto, prošetasmo malo pa se vratismo doma. Dijete i zaspalo na povratku. Zamorni su ti izleti!

Otkad mi mjere, znam da imam niski krvni tlak. A mjerenja izgledaju ovako: očitaju jednom, pogledaju me, mjere ponovno, pogledaju me ponovno, neki i pitaju nešto u stilu: "Jeste li živi?". Živa i zdrava, hvala na pitanju. Nisam blijeda, ne padam u nesvjest, šake i stopala mrzli su mi samo po cičoj zimi. Jednostavno mi ovo moje fizičko srce radi samozatajnije od prosječnih. Koliko je to zdravo? Kažu da niski tlak ne treba zabrinjavati čovjeka. Ako pak da, bez brige, ima dosta onih koji brinu o mome zdravlju dižući mi tlak. Ovi bližnji koji me znaju možda i rade s namjerom. Nego, što je s onima koji rade isto bez da im je poznato stvarno stanje visine mog krvnog tlaka?

Idu se igrati skrivača. Najstarije (1) i srednje (2) dijete. (Najmanje slaže neke kockice i nešto si pritom pjevuši.) Prvo žmiri (1).
(1): "Sakrij se!"
(2) stane u kuhinju.
(1):" Ne tako, vidim te"
(2) uspuže pod stol. Čak primakne stolicu.
(1): "Idem! Gdje si?"
(2) ispod stola: "Tu sam."
(1): " Ne smiješ mi reći, ja ću te tražiti"
I nastavi (1) obilaziti kuću. Na kraju nađe (2) pod stolom. Sad (2) čeka da se (1) sakrije. (1) se skriva pod stol (isti). (2) kreće i odmah ugleda (1).
(2): "Tu si pod stolom!"
(1): "Ne igra se tako. Prvo me moraš tražiti"
(2) posluša i traži: u kuhinji, kupaoni, dnevnoj i spavaćoj sobi. Vrati se.
(1) ispod stola: "Pogledaj i u predsoblje."
(2) posluša. Tamo nema nikog. Vrati se i nađe (1).

Ma, što ću ih prekidati.

Ne mogu. Uhvatiti vjetar. Niti onu stalnu mjenu koja me nosi od kad bijah malena. Kako sam odrasla, mijenjala se, sazrijevala, postala majkom makar ostala djetetom, preuzela obveze odraslih?

Ne sjećam se, u mraku ne-bivanja su mi događaji sve do moje otprilike treće godine. Tad su moji preselili u novu, veliku, hladnu kuću i to mi je očito bio dovoljan stres da ga se sjećam. Prije toga sjećam se neodređenog straha od spiralnih stepenica s gazištem suženim uz os zakrivljenja. Takve su bile u kući tatinih roditelja iz koje smo odselili. Vraćala sam se kao veća tamo i realnog straha od tih stuba više nije bilo, ostala je, međutim, neka tjeskoba. I od špajze (smočnice) u koju me baka, ostavljena čuvati me, očito povremeno zatvarala da ode nešto obaviti !? Prostorija 3X1.5 m u prizemlju kuće s policama za zimnicu, uskim prozorom, s krasnim grmom jorgovana koji je zakrio spomenuti prozor, žljebastom udubinom u podu koja je završavala rupom veličine pivskog čepa ispod prozora (očito neka odvodnja). Kako znam da sam tu bila zatvorena? Sjećam se žudnje da budem malena poput mrava pa da kroz tu rupu mogu izaći van! Tja, ljudi nekad nisu imali ogradice za djecu.

Čujem na radiju: "Napunite ormare, sniženja do x%". Zanimljiva formulacija do. Svašta dopušta. Na jedno zanimljivo sniženje naišla sam kao student. Svakodnevo sam prolazila pored jednog dućana i gledala izlog. Svidjela mi se neka majica, ali kako nisam od onih koji moraju imati sve što požele, pogotovo ako to plaćaju roditelji, sve ostaje na gledanju. I došlo vrijeme sniženja. Kakvo sniženje?! Iznad dobro mi znane cijene napisali novu, višu pa je i prekrižili. Eto, sniženo. Pitanje je koliko su takva (ne toliko očita) i ova današnja. Svak' bi s imalo poslovnog duha htio zaraditi. Ne bi li onda na nabavnu cijenu dodao iznos takav da prosjek zarade prije sniženja i one nakon (jah, kad se cijena već mora smanjiti) opet njemu donese dobit?

Osvrt i na "napunite ormare". Tako godi uhu. Ja naprotiv volim kad su ormari prazni, točnije kad je u njima ono što mi stvarno treba. Minimum. Znam, imaju neki odjevni predmeti sentimentalnu vrijednost, neki se čuvaju jer ćemo se možda udebljati, smršaviti, jer će nam možda zatrebati. Teško je, ali i toga se učim rješavati. Ima potrebnijih, onih kod kojih odjeća neće biti dio stalnog, nepokretnog inventara. Ispraznite ormare!

Ah, trebao je biti link. Zaboravih "=http".
Pa evo: foto

Ima [URL://foto.blog.hr]foto[/URL] , osim inih i lijepih slika iz Dubrovnika.
Uživajte!

U Dubrovnik sam prvi put došla 1997. godine, imali smo tamo konferenciju. Pamtim panoramu iz aviona, veličajne zidine pored kojih smo prošli autobusom. U danima mog boravka stigla sam obići i grad i okolicu. U dobroj su još mjeri bile vidljive rane rata: raskriveni krovovi, spaljene kuće, kamen oštećen rasprskavanjem granata. Nisam znala puno o Dubrovniku, staroj, kulturnoj, neovisnoj Republici, pomorskoj sili. To sam naučila kasnije. I povijest i ono što sam vidjela fasciniralo me. Zaljubila sam se. I ljubav traje i nakon tog prvog pogleda.

Imam običaj koji se može činiti čudnim. U mjestu u koje dođem volim posjetiti groblje. Saznam prezimena domaćeg stanovništva, na starim grobovima stoje i opisi zanimanja: "kapetan i pomorac", "nadglednik kraljevskih šuma", "voljena barunica" (dijete od 8 godina), ... . Tako sam na dubrovačkom groblju Boninovu vidjela dio groblja na kome su pokopani mladi dečki, branitelji Grada. Koliko tuge na malo prostora!

Uglavnom, Grad me nije ostavio ravnodušnom. Danče, s crkvicom i samostanom, perivoj ponad njih, gradska luka, Gruž, Župa dubrovačka, zbijen grad unutar zidina, raskošne vile van njih, sve sam obišla. Vraćam se tom Gradu neprestano. Sad mi je poznat i nema puno mjesta iznenađenju, ali još je jak prvi dojam očaranosti.

Sretna vam , Dubrovčani, festa sv. Vlaha.