|
Na počinak krenuh u 22 h. Malo kasnije uzbuna! Najstarije dijete trga sa sebe pidžamu.
"Boli, boli". "Gdje boli?" Na mjestu na kome nema ništa ozbiljnijeg. Zna iskusna majka.
Dijete se opet žali. Dadoh nešto protiv bolova.
"Hoćeš li sjesti s tatom i gledati film. Pričekat ćemo da ti bol prođe." Hoće. Nakon nekog vremena bol jenjava, ali se pri pokušaju stavljanja u krevet ponovno javlja! I ne prestaje.
Zovemo liječnika. "Može biti svašta. Javite se u bolnicu." Skinuli sa sebe odgovornost.
Djetetu dobro, osim kad treba u krevet! Hm, što ćemo? Ma, idemo provjeriti, da ne bi bilo štogod ozbiljnog.
Tata ostaje doma. Dijete kaže da će moći sjediti. Sjedi malo postrance. Šuti.
Poslije nekog vremena kaže: "Vidiš da ipak ima auta, ljudi se voze i po noći!"
Dođemo do prvog semafora: "Ja ću ti reći kad je zeleno!"
Više i ne sjedi ukoso. "Boli te?" Neuvjerljivo: "Da, malo!"
Kasnije "Kako je lijep grad. Možemo malo prošetati?"
"Hoćeš li moći? Mislim, boli te?"
"Malo ću moći!"
Pa eto, prošetasmo malo pa se vratismo doma. Dijete i zaspalo na povratku. Zamorni su ti izleti!
|