Ne volim sastanke. Točnije, način na koji glavnina ljudi tamo govori. Kako? Kao da pretpostavljaju kako ih nitko neće slušati pa pletu, uvijaju, mute. A ja sam od onih što slušaju. I ne mogu vjerovati što čujem.
Svijet sudim po sebi pa bih htjela da je sve drugačije. Kratko, jasno, bez suvišnih detalja. A nije. Pa se redovno izgubim pokušavajući uhvatiti smisao. Kojeg onaj što govori i ne zna. Doslovce, zaboli od toga glava. Treba mi zraka, prošetati moram. Da bih razbistrila misli.
Zašto nešto ne promijennim? Nisam dovoljno seniorna. Jednom hoću!
Post je objavljen 21.02.2006. u 08:03 sati.