Ne mogu. Uhvatiti vjetar. Niti onu stalnu mjenu koja me nosi od kad bijah malena. Kako sam odrasla, mijenjala se, sazrijevala, postala majkom makar ostala djetetom, preuzela obveze odraslih?
Ne sjećam se, u mraku ne-bivanja su mi događaji sve do moje otprilike treće godine. Tad su moji preselili u novu, veliku, hladnu kuću i to mi je očito bio dovoljan stres da ga se sjećam. Prije toga sjećam se neodređenog straha od spiralnih stepenica s gazištem suženim uz os zakrivljenja. Takve su bile u kući tatinih roditelja iz koje smo odselili. Vraćala sam se kao veća tamo i realnog straha od tih stuba više nije bilo, ostala je, međutim, neka tjeskoba. I od špajze (smočnice) u koju me baka, ostavljena čuvati me, očito povremeno zatvarala da ode nešto obaviti !? Prostorija 3X1.5 m u prizemlju kuće s policama za zimnicu, uskim prozorom, s krasnim grmom jorgovana koji je zakrio spomenuti prozor, žljebastom udubinom u podu koja je završavala rupom veličine pivskog čepa ispod prozora (očito neka odvodnja). Kako znam da sam tu bila zatvorena? Sjećam se žudnje da budem malena poput mrava pa da kroz tu rupu mogu izaći van! Tja, ljudi nekad nisu imali ogradice za djecu.
Post je objavljen 08.02.2006. u 10:39 sati.