U Dubrovnik sam prvi put došla 1997. godine, imali smo tamo konferenciju. Pamtim panoramu iz aviona, veličajne zidine pored kojih smo prošli autobusom. U danima mog boravka stigla sam obići i grad i okolicu. U dobroj su još mjeri bile vidljive rane rata: raskriveni krovovi, spaljene kuće, kamen oštećen rasprskavanjem granata. Nisam znala puno o Dubrovniku, staroj, kulturnoj, neovisnoj Republici, pomorskoj sili. To sam naučila kasnije. I povijest i ono što sam vidjela fasciniralo me. Zaljubila sam se. I ljubav traje i nakon tog prvog pogleda.
Imam običaj koji se može činiti čudnim. U mjestu u koje dođem volim posjetiti groblje. Saznam prezimena domaćeg stanovništva, na starim grobovima stoje i opisi zanimanja: "kapetan i pomorac", "nadglednik kraljevskih šuma", "voljena barunica" (dijete od 8 godina), ... . Tako sam na dubrovačkom groblju Boninovu vidjela dio groblja na kome su pokopani mladi dečki, branitelji Grada. Koliko tuge na malo prostora!
Uglavnom, Grad me nije ostavio ravnodušnom. Danče, s crkvicom i samostanom, perivoj ponad njih, gradska luka, Gruž, Župa dubrovačka, zbijen grad unutar zidina, raskošne vile van njih, sve sam obišla. Vraćam se tom Gradu neprestano. Sad mi je poznat i nema puno mjesta iznenađenju, ali još je jak prvi dojam očaranosti.
Sretna vam , Dubrovčani, festa sv. Vlaha.
Post je objavljen 02.02.2006. u 07:49 sati.