Neki je cinik jednoč primjetio da je medicina uznapredovala. Danas, naime, znamo od čega umiremo. Kad pravo razmislim, istina je. U mnogim je stvarima medicina nemoćna. Ali, hoću pisati o čovjekovu prevelikom pouzdanju u istu. Osobno, nisam od tih.
Vidim prepune bolnice ljudi. Dovoljno je vidjeti prepunjenost parkirališta uz bolnice pa da čovjek zaključi kako je većina svijeta bolesna. Bolest. Ljudi pričaju o bolesti. Probajte ih zaustaviti kad počnu! Prosječna bolest započne jednim simptomom. Recimo, curi vam nos. Pa vas liječe. Obično prođe, prošlo bi i da niste liječili. Ako, pak, ne prođe, šalju vas specijalisti. Da bi taj mogao išta napraviti, treba obaviti hrpu pretraga. Za to, opet, treba vremena, ili manje vremena ali više novaca. Pa su nalazi sumnjivi, morate drugom specijalisti. Taj traži mišljenje trećeg. Srećom, ispada da nema razloga za zabrinutost, makar je cijelo vrijeme tako izgledalo. (Biram optimističnu verziju!) Ali, je li sve pouka prosječnom čovjeku? Ne! Moderno je biti predmetom promatranja. Predmetom, velim, čini mi se da nas uglavnom tako tretiraju. Treba nam pažnje? Nečije brige? Dio ljudi to traži u tim hladnim ustanovama.
Mi smo svi, i mali i veliki, prijavljeni kod iste liječnice. Zadovoljna sam njenom razumnošću. Ponekad skreše ljudima u brk da im je bolje sjediti doma nego dolaziti u ordinaciju da bi održali društveni život! I iz tih se razloga dolazi do liječnika! Priča se o bolesti(ma). I ona bi se emisija Helge Vlahović Brnobić trebala zvati "Govorimo o bolesti". I dok govorimo o bolesti, bit ćemo bolesni. Kako bi bilo da za promjenu govorimo o zdravlju?
Post je objavljen 17.02.2006. u 08:11 sati.