Um

Nisam uopće umješna u postavljanju neizravnih pitanja. Želim li nešto znati, pitam direktno, bez uvijanja, okolišanja ili umatanja u celofan. Nimalo diplomatski, znam. Štoviše, nisam vična niti prepoznavanju neizravnog pitanja meni postavljenog.

Tako mi je nedavno blokirao mobitel zbog tri puta unešenog pogrešnog PIN-a. Ne mojom rukom. Pa traže PUK broj. Ah-uh, pretražismo kuću u potrazi za karticom gdje je zapisan: kućnu knjižnicu, dokumente, spremljene račune s garancijama, kuhinjske elemente (ova gazdarica svašta tamo sprema!). Kartici ni traga. Saznajemo da možemo nazvati službu za korisnike. Tako lako? Kakva je to zaštita ako svakome daju broj? Zbilja, djelatnica službe za korisnike potvrđuje, treba joj samo broj mobitela. Dajem. Pa čavrljamo, valjda dok traži: "Koliko imate novaca na računu? Kad ste ga zadnji put nadoplatili? Uglavnom telefonirate ili šaljete SMS poruke?" Moji odgovori, s iznimkom zadnjeg neodređeni. I dobijem PUK broj. "Hvala."

Tek mi poslije sine! Pitanja su bila provjera je li mobitel moj!

Kad su nam djeca bila sasvim mala (sad su, naravno već "velika" :), nismo ni Muž ni ja išli ni na kakve seminare, usavršavanja uz rad, konferencije, kako se već to ne zove. Ne bi to bilo humano ostaviti onog drugog na milost i nemilost maloj hordi. Sad je drugačije. Opet, onome koji ostane doma i nije najljepše. Makar, mogu reći, da se malci u neku ruku solidariziraju pa su manje zahtjevni prema jednom od roditelja.

Tako, bio Muž nedavno na jednom petodnevnom odsustvu. I vrati se on i pohvali: "Znaš, ženo, dobro je znati da još nisam za baciti". Spoznao je to po ženskim pogledima njemu upućenima. Visok, zgodan, ljubazan, kavalir (da i vama ocrtam, nije pretjerivanje) ta činjenica meni uopće nije sporna niti potrebna posebnog dokazivanja. Zanimljivo, njemu jest. Pa mu je bilo ugodno saznanje. Pa je i meni drago zbog njega.

U Zagrebu od Jukićeve blizu zapadnog kolodvora prema istoku do hotela Sheraton u Draškovićevoj vodi južni trak "Zelenog vala". Zove se zelenim jer su duž njega semafori sinkronizirani te se otvaraju tako se bez zaustavljanja uspije prijeći svih x križanja s poprečnim ulicama. Primjetili ste da i "val" ima konkretno značenje? Kolnik je u tako lošem stanju da vožnja uistinu liči jahanju po valovima. Zanimljivo, paralelan smjer istok-zapad je sasvim dobar u tom pogledu.

Jesu li svi putovi koji vode na zapad u dobrom stanju?

Čitam da blog pišu "ljudi koji nemaju društvenog života". Kod primjerka s ove strane žice to nije slučaj. Imam, naime ispunjen društveni, privatni, profesionalni i svaki ini život. Nego, što je kod mene? Volim pisati. Danas sve potencira brzu i površnu komunikaciju. Ljudi si više ne pišu pisma, ne šalju čestitke: pogledajte samo svoje poštanske sandučiće. Ima li ičega van razdoblja stizanja računa?

Pretpostavljam da ovim putem nastojim uprazniti tu svoju želju za komunikacijom dubljom od pozdrava i fraza.

Eh, da, zato od danas i komentiram vaše komentare. (Ta kako ću inače povećati broj komentara!) :)

O ljudskim mladuncima pišem, imajući na umu vlastite predstavnike te vrste. Rađaju se naizgled slabi i bespomoćni, no upravo u toj bespomoćnosti njihova je jakost. Izuzmemo li glasnoću, naravno. U stvari, znaju se oni dobro brinuti za sebe upravljajući svojim roditeljima. Roditelji su na njih slabi. Mješavina su gena oca i majke ali posjeduju vlastitu osobnost koja je po meni od gena nezavisna: zaključak mi tu nije znanstven, premalen mi je uzorak za proučavanje -od troje naših primjeraka, svak' je svoja osoba.

Roditelji imaju dugotrajnu zadaću brige za dobrobit mladunaca. Ulažu u njih svoje vrijeme, sredstva, živce. Znanje u odgajanju. S kojim rezultatom? Djeca mi se čine toliko gotovim osobama da ne znam koliko su podložni utjecajima. Roditelj ih može usmjeravati, podupirati u sklonostima, no čini mi se da ne može doli promatrati njihovo zrenje. Iznenadio me svojedobno jedan zaključak iz polja dječje psihologije: posvojeno dijete samo u ranoj mladosti sliči posvojiteljima, u školskoj dobi, bez obzira na sredinu odrastanja, veća mu je podudarnost s biološkim roditeljima. Osobnost nije podložna utjecaju okoline? Onda bi ipak bila vezana s genima? Hm ...
I što kad dijete izraste u mladog čovjeka? Buntovnika. Spremno je za odvajanje od roditeljskog doma. Roditelj se može pouzdati jedino u to da je steklo dovoljno razuma koji će ga čuvati od opasnosti samostalnosti. Tad je loše da roditelj i dalje čvrsto drži do svoje dotadašnje uloge. Kad dođe vrijeme, nadam se da ću to imati na umu!

"Odakle sam došao, gdje si me našla?", pitalo dijete majku.
Upola u plaču, upola u smijehu, ona privinu čedo na grudi i odvrati:
"Ti si bio skriven u mom srcu kao želja njegova, milje moje. Ti si bio u lutkama mojih djetinjih igara, i kad bih jutrom mijesila od gline svoga Boga, ja bih tebe mijesila i razmijesila.
Stajao si na oltaru kućnog bogoslužja, i moleći se pred njim, tebi sam se molila.
Živio si u svakoj mojoj nadi i molitvi, u mom životu, u životu moje majke.
Besmrtni duh, čuvar našeg doma, vjekovima te u svom krilu ljuljao. Kad o prvom djevojaštvu moje srce poče otvarati latice, ti si zalebdio oko njih kao miris. Tvoja slatka blagost cvala je u mojim mlađahnim udovima, poput rumenila na nebu prije sunčevog uranka.
Ti najdraže prvijenče nebesko, ti blizanče jutarnjeg svjetla, otplutao si niz rijeku svjetskog života, i napokon te rijeka nanijela na moje srce.

Dok gledam tvoje lice ne mogu se čudu dočuditi jer ti koji pripadaš svima, postao si moj.

U strahu da te ne izgubim, ja te tijesno na grudi privijam.
Koja čarolija je uomčila svjetsko blago u ovim mojim vitkim rukama? "

(TAGORE)

Volim razne nepogode (kišu, oluju, snježnu mećavu) ... gledati iz sigurnosti toplog, čvrstog doma. Sebično je to, znam. Ali grije u meni sigurnost koju sam vjerojatno kao zametak nekad osjećala u krilu svoje majke.

Zna li itko gdje se tako dugo krila slatka, cvatna rumen djetinjih udova?
Da, dok je majka bila još djevojka, ta rumen joj je srce prožimala nježnim, tihim otajstvom ljubavi -
slatka, cvatna rumen što procvala je na djetinjim udovima.
(TAGORE, "Izvor")

Među ostalim stresnim situacijama koje se događaju kad se djevojka uda, meni je bilo i kuhanje. Početke braka proživjeli smo na pečenom mesu i krumpirima. (Nije ni to loše, ali ...). Pa sam polako počela učiti. Po kuharici. Danas znam više.

Opet, neke stvari nisam nigdje našla. Činjenice iz povijesti kulinarstva. Tko je prvi utukao bjelanjke u snijeg? Ili, kreirao sarmu, umjetnost od jela? Ispekao biskvit?

Saznat ću. Znate vi?

U predvečerje jednog dana držah u krilu bolesno srednje dijete.
Dođe do nas najstarije pa i ono sjedne. Pozove malu mrvicu: "Dođi i ti. Sjedni k meni." Uh-oh, nekako uspije podići djetešce sebi u krilo. Reče: "Sad svak' ima svog ljubimca!"
Složih se.