Um

Kad su nam djeca bila sasvim mala (sad su, naravno već "velika" :), nismo ni Muž ni ja išli ni na kakve seminare, usavršavanja uz rad, konferencije, kako se već to ne zove. Ne bi to bilo humano ostaviti onog drugog na milost i nemilost maloj hordi. Sad je drugačije. Opet, onome koji ostane doma i nije najljepše. Makar, mogu reći, da se malci u neku ruku solidariziraju pa su manje zahtjevni prema jednom od roditelja.

Tako, bio Muž nedavno na jednom petodnevnom odsustvu. I vrati se on i pohvali: "Znaš, ženo, dobro je znati da još nisam za baciti". Spoznao je to po ženskim pogledima njemu upućenima. Visok, zgodan, ljubazan, kavalir (da i vama ocrtam, nije pretjerivanje) ta činjenica meni uopće nije sporna niti potrebna posebnog dokazivanja. Zanimljivo, njemu jest. Pa mu je bilo ugodno saznanje. Pa je i meni drago zbog njega.