|
O ljudskim mladuncima pišem, imajući na umu vlastite predstavnike te vrste. Rađaju se naizgled slabi i bespomoćni, no upravo u toj bespomoćnosti njihova je jakost. Izuzmemo li glasnoću, naravno. U stvari, znaju se oni dobro brinuti za sebe upravljajući svojim roditeljima. Roditelji su na njih slabi. Mješavina su gena oca i majke ali posjeduju vlastitu osobnost koja je po meni od gena nezavisna: zaključak mi tu nije znanstven, premalen mi je uzorak za proučavanje -od troje naših primjeraka, svak' je svoja osoba.
Roditelji imaju dugotrajnu zadaću brige za dobrobit mladunaca. Ulažu u njih svoje vrijeme, sredstva, živce. Znanje u odgajanju. S kojim rezultatom? Djeca mi se čine toliko gotovim osobama da ne znam koliko su podložni utjecajima. Roditelj ih može usmjeravati, podupirati u sklonostima, no čini mi se da ne može doli promatrati njihovo zrenje. Iznenadio me svojedobno jedan zaključak iz polja dječje psihologije: posvojeno dijete samo u ranoj mladosti sliči posvojiteljima, u školskoj dobi, bez obzira na sredinu odrastanja, veća mu je podudarnost s biološkim roditeljima. Osobnost nije podložna utjecaju okoline? Onda bi ipak bila vezana s genima? Hm ...
I što kad dijete izraste u mladog čovjeka? Buntovnika. Spremno je za odvajanje od roditeljskog doma. Roditelj se može pouzdati jedino u to da je steklo dovoljno razuma koji će ga čuvati od opasnosti samostalnosti. Tad je loše da roditelj i dalje čvrsto drži do svoje dotadašnje uloge. Kad dođe vrijeme, nadam se da ću to imati na umu!
|