Dobrodošli na moj blog na kojem pišem o raznim svakodnevnim temama iz vlastitog kuta gledanja
utorak, 31.07.2018.
Ča je život vengo fantažija ?
Foto Internet
Na onaj dan kad smo došli na ovaj svijet naša je sudbina ispisana. Svaki dan našeg života je unaprijed određen do najsitnijeg detalja, ali sve nam ostaje obavijeno nekim plaštom tajnovitosti.
Koliko god godina živjeli, nikada ne znamo što nam donosi sutrašnji dan. Stoga nas i muče neka pitanja i iz tog razloga imamo dileme glede nekih stvari, situacija i ljudi u svom životu. Nikada ne znamo tko je pred nama bez maske na licu, a tko s maskom. Tek se u nekim situacijama, nazovimo ih grčevitim, pokažu oni pravi ljudi, naši pravi prijatelji, ljudi s kojima možemo osvojiti svijet.
Foto Internet
Kad se nađemo u bezizlaznoj situaciji, pojavi se netko tko nam pokaže put ka izlazu, spasu, slobodi. Taj netko je taj pravi, bez maske na svom licu.
Ipak, postoje situacije u životu u kojima nam niti savjeti najboljih prijatelja ne pomažu. To su one situacije kad susretnemo neku curu i zaljubimo se, a da ju i ne poznajemo. Tada smo u ekstremno velikoj dilemi. Muče nas mnogobrojna pitanja, od pitanja da li je ona ta, da li je već s nekim, da li nam je ona suđena, pa sve do onih negativnijih, ali nikakav odgovor ne možemo dobiti ukoliko ne pokušamo. To je život, to je sudbina.
Ča je život vengo fantažija, kaže Oliverova pjesma. Naš život je jedna velika fantazija, veliki san nekog nama nepoznatog bića. Na neke stvari možemo utjecati, na neke ne možemo, ali opet...to je naša sudbina.
Kakvu god sudbinu imali, moramo ju prihvatiti i nakon svake pobjede ili poraza krenuti dalje uzdignute glave.
To je život.
Fantazija.
Foto Internet
O kakvoj god se situaciji, problemu ili dilemi radilo, moramo pokušati ili se odmah u startu pomiriti da smo rođeni kao gubitnici i kukavice. Alternative nema.
Moramo biti spremni podnijeti poraz, da bismo se mogli nositi s pobjedom !
U ovo vrijeme nam nimalo ne pomaže roštiljanje i začinjena hrana. Naime, takva hrana nas neće nimalo osvježiti i, kako kome, neće lagano leći na želudac. Prema riječima znanstvenika i nutricionista, u ovo doba je najbolja lagana hrana sa što manje začina, te da je velik izvor tekućine. Znači, voće je dušu dalo za ove dane. Posebice, lubenice. Tko nije baš ljubitelj voćnih napitaka, svoje osvježenje će pronaći u rashlađenom pivu. Baš poput mene, haha...
Foto Privatni album
Za pivo se mnogo toga priča, ali na ovakvim vrućinama pravo rashlađeno pivo odlično dođe. Naravno, ne treba pretjerivati, ali dva ili tri dnevno nas neće napraviti alkoholičarima.
Dakle, za doručak i ručak unositi laganu hranu i piti mnogo tekućine, a kad se sve to probavi - skok u more.
Ostavke i odlasci dolaze nakon neuspjeha i nezadovoljstva, a ne kad se ostvare veliki rezultati i kad je cijela nacija u transu. Slučaj ostavke našeg izbornika je specifičan iz više razloga.
Naime, nakon povijesnog uspjeha kojeg je izbornik Zlatko Dalić ostvario s generacijom koja je na vrhuncu svoje karijere, otvarati priču o njegovom odlasku iz reprezentacije je pomalo neprofesionalno od strane medijskih djelatnika, ali s druge strane, mediji imaju na temelju nečega povući to pitanje.
Zlatko Dalić je preuzeo ovu reprezentaciju prije pola godine, u onom teškom trenutku kada je plasman u Rusiju visio o tankoj niti. U svlačionici je napravio potpuni preokret, stvorivši veliko povjerenje i fantastičnu atmosferu. Reprezentativci nikad nisu bili tako bliski kao sada. U svakoj utakmici vidjeli smo tu srčanost i borbenost koju imaju samo Hrvati.
Hrvatska nikad nije bila bolja, nikad, a za sve je zaslužan samo jedan čovjek. Livanjac s prebivalištem u Varaždinu. Imajući na umu sve što se proteklih mjeseci dogodilo, postavlja se pitanje zašto onda Dalić odlazi ?
Dalić neće otići zbog rezultata, otići će jer ne želi svaki put kad je u kampu gledati preko svog ramena i provjeravati da li su mu leđa sigurna. Dosta je bilo Mamićevog maćehizma u HNS-u, vrijeme je da HNS samostalno odlučuje. Bez Mamića i njegovih jataka.
Iako je Zdravko Mamić u bijegu, iako više nije fizički prisutan, tu su njegov duh i njegovi jataci. To muči našeg heroja i ne daje mu onu potrebnu mirnoću u radu kako bi se ponovo ostvarili veliki rezultati. Bez te mirnoće, stimulansa, teško će naša reprezentacija ostati na pobjedničkoj stazi.
Vjerujem, kao i cijela nacija, u to da izbornik heroj neće okrenuti leđa i pozdraviti se. Taj događaj bi bio pogubniji za naš nogomet, nego li da nam reprezentaciju vodi dijete s ulice.
Odlaskom Dalića, našu reprezentaciju nema tko voditi. Nema trenera na svijetu koji se može prilagoditi našem mentalitetu, našem sustavu. Stoga, ekipa u HNS-u se mora držati svog posla u uredima i ne miješati se u rad izbornika Zlatka Dalića, nametajući svoje "igrače".
Nekoliko dana nakon trijumfalnog dočeka hrvatskih nogometnih reprezentativaca u Zagrebu, Zadru, Splitu, Imotskom, Omišu i ostalim gradovima odakle dolaze naši Vatreni, a ne zaboravimo Donji Miholjac, povukla se priča i razne polemike oko nazočnosti Marka Perkovića Thompsona u autobusu Vatrenih.
Mnogi Hrvati se pitaju da li je Thompson smio i trebao biti tamo i da li je trebao izvesti performans na Trgu Bana Jelačića.
Ako pogledamo tko je zapravo taj hrvatski ratnik iz Čavoglava, što je sve dao za domovinu i koje sve priče kruže o njemu, onda je posve jasno da je simbol ratnika iz DR-a morao biti taj dan tamo gdje je i bio. On je naš hrvatski branitelj. Jedan od onih koji su 90-ih svojom srčanošću i borbenošću stvorili našu Hrvatsku. Kako je i rekao izbornik, da nije bilo hrvatskih branitelja koji su položili svoj život za domovinu, ne bi bilo ni kockastog dresa.
Stoga, osuđivati nazočnost Thompsona na dočeku Vatrenih je pljuvanje po svemu što su naši dečki napravili u Rusiji, a time pokazujemo kako nam je sve to nebitno i kako nam nije ni stalo do povijesnog uspjeha hrvatskog sporta. Najgore je, pak to, što ne samo da pljujemo po sportašima, nego i po hrvatskoj povijesti i svim žrtvama Domovinskog rata.
Thompson je zasigurno u svom životu nakon rata napravio dosta pogreški u privatnom životu i deklarirao se suprotno stajalištima "velikih Hrvata", ali to nije i ne smije biti razlog da pljujemo i gazimo našu povijest. Bila ona ovakva ili onakva, lijepa ili gruba, ona će uvijek biti uz i u nama.
"Moramo ju prihvatiti i nastaviti dalje, te poštivati njenu važnost." - rekao je general Ante Gotovina na povratku iz Haaga.
Završeno je Svjetsko prvenstvo u Rusiji na kojem je naša reprezentacija ostvarila povijesni uspjeh plasmanom u finale i osvajanjem srebrne medalje.
Ova generacija, na svom vrhuncu, je ujedinila cijelu Hrvatsku i sve Hrvate diljem zemaljske kugle kao dr. Franjo Tuđman u ratnim devedesetim. Ovo srebro iz Rusije je svim Hrvatima zlatnog sjaja, a koliko se ponosimo svojom Hrvatskom i našim reprezentativcima je neopisivo.
Prema službenim podacima MUP-a na dočeku Vatrenih u Zagrebu, od zračne luke do centralnog zagrebačkog trga, je bilo ukupno 550 000 hrvatskih navijača. Brojka koja egzaktno dokazuje što su naši reprezentativci napravili proteklog mjeseca u Rusiji.
Dočekali smo ih kao svjetske prvake, s najvišim državničkim počastima. Čim je zrakoplov s reprezentativcima ušao u hrvatski zračni prostor, s Plesa su poletjela dva ratna zrakoplova MiG-21 i dopratili su naše heroje do zračne luke. U zračnoj luci smo vidjeli identičan prizor kao na povratku generala iz Haaga. Ono što je slijedilo nakon slijetanja zrakoplova, onih šest sati vožnje od Plesa do Trga Bana Jelačića, neopisivo. Nešto što se jednom doživi u životu.
Rekoh, ova generacija je podigla letvicu, otišla do kraja i sada joj u leđa gleda legendarna '98-a. Nitko ne može tvrditi da će se nešto slično ponoviti u Kataru za četiri godine, a ni suprotno. Ovo su dani ponosa i slave za naše reprezentativce, za nas i našu domovinu. Zato im skidamo kapu do poda.
Uoči velike povijesne utakmice Hrvatske i Francuske, sve se zna. Naši su napravili svjetsko čudo na ovom prvenstvu dolaskom sve do finala i oni za nas moraju biti i biti će svjetski prvaci, bez obzira na vrstu današnje medalje koju dobiju.
Svi vjerujemo u osvajanje naslova, čak su stigle i evidentne poruke iz Rusije kako naši dečki već spavaju sa zlatom oko vrata. Ipak, imamo jedno veliko ALI !
Danas ne igramo protiv reprezentacije tipa Nigerija ili Malta. Igramo protiv reprezentacije koja je još gorom igrom od naše došla do finala SP-a. Zato, ako tvrdimo danima kako će naši eksplodirati tek u finalu, zapitajmo se i zamislimo kakva će tek francuska eksplozija biti. Francuzi koriste za alibi način igre francuske reprezentacije iz 1998-e kada su nas pobijedili golom Thurama, koji nakon te utakmice više nikad nije zabio.
Da, naši današnji protivnici igraju poput svoje generacije iz '98-e, a našu reprezentaciju će danas sa tribina u Moskvi pratiti tata Ćiro sa sinovima. Potvrđeno je kako je HNS ispunio i tu Dalićevu želju, te će na tribinama Lužnjikija biti naša '98-a. Nadam se da tata Ćiro neće bacati uroke sa žandarskom kapom i da će Rolex ostati na ruci, haha...
Bliži se kraju nogometna priča koju ćemo dugo pamtiti i prepričavati. Mogli bismo reći kako naši dečki nikad nisu bili tako tihi na velikom natjecanju. Uvijek se vikalo u mikrofone i dizalo tenzije, ali ne u Rusiji.
Naši dečki su protutnjali skupinom smrti ostavivši iza sebe velike "Gaučose", Nigerijce i Islanđane. Bez poraza, sa 100%-tnim učinkom, izborila je momčad Zlatka Dalića drugi dio natjecanja. Pali su, očekivano, Nigerijci i Islanđani. Ono što se u domovini najmanje očekivalo je velikih 3:0 protiv Argentine, ali sa lošim Messijem nisu imali šansi protiv naše "repke".
Uuh...osmina finala sa Dancima, pa na domaćina i Britance do finala. Na prvi pogled bismo rekli da nemamo šanse, ali u tri utakmice naši su ostavili svoje kosti na terenu za svoju domovinu, za Hrvatsku. Napravljen je povijesni iskorak i Hrvati su po prvi puta u velikom finalu Svjetskog prvenstva. Više Ćiro nije prvi u hrvatskom nogometu; vrijeme je njegovih sinova Dalića i Ladića.
U nedjelju nas čekaju već odlično proanalizirani Francuzi sa svojim defenzivnim blokom i opasnim golobradonjom Mbappéom, ali nema straha za naše dečke koji ne odustaju niti nakon tri utakmice po 120 minuta.
Ova tri dana bila su više naporna za naše liječnike i masere koji su morali osposobiti Dalićeve trupe za utakmicu života, nego li za ikojeg drugog Hrvata. Dan dolazi, kaže Thompson, i naši će opet biti oni pravi i nema sumnje u naslov.
Večeras naša reprezentacija u Moskvi ima priliku napisati nove retke u povijesti hrvatskog nogometa i ostvariti plasman u finale Svjetskog prvenstva.
Na tom putu stoji mlada, ali jaka Engleska. Naše dečke sigurno ne čeka laka utakmica. Srećom, svjedoci smo da su naši najbolji kad je najteže, a put u raj nije prosut ružinim laticama. Taj put je prosut trnjem i kamenjem, nepristupačnog terena, ali 2/3 tog puta naši su uspješno prešli.
Mnogi svjetski analitičari i eksperti iznose svoje mišljenje, analiziraju obje momčadi i svaki daje prednost jednoj od njih. Ostavimo se mi tih analitičara i njihovih analitičkih spisa, ne igraju oni u polufinalu s Engleskom.
Zlatko Dalić je svakome našao poziciju na terenu, svaki igrač zna što mu je raditi. Lako je biti Daliću izbornik kad ima igrače poput Modrića i Rakitića, Rebića i Perišića, ali treba znati posložiti tu zlatnu ekipu, a Dalić zna.
Zbog toga i zbog uvjerenja da su naši najbolji kad je najteže, večeras će cijela Hrvatska gorjeti i slaviti povijesni uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije.
U finalu su već Francuzi, predvođeni izbornikom Didierom Deschampsom. Podsjećam da je one legendarne 1998-e kapetansku traku nosio upravo Deschamps. Znamo kako je Francuska izgledala i kako je igrala prije 20 godina, a Deschamps je sada, u ulozi izbornika, doveo Francuze u finale na identičan način.
Ako naši večeras ostvare pobjedu, u što ne sumnjam, sigurno će tata Ćiro savjetovati sina Zlaju za veliko finale.
Francuska igra identično kao '98-e i samo moramo u džep pospremiti Mbappéa kao što smo u skupini pospremili Lea Messija.
Danas je veliki dan, velika utakmica za Hrvatsku, za Vatrene, a ujedno i povijesna bitka izbornika Zlatka Dalića. Već do sada su naši ostvarili veliko čudo, stigavši legendarne Vatrene iz '98-e, tako da im, u slučaju poraza, nemamo što zamjeriti.
Kultura parkiranja pred splitskim trgovačkim centrom
Foto Privatni album
Svakog dana smo svjedoci nepropisnog parkiranja diljem Lijepe naše, a tijekom ljetne sezone taj fenomen je još izraženiji.
Ne treba ni pitati koliko puta dnevno naiđemo na vozilo koje je parkirano npr. na autobusnoj stanici ili na mjestima rezerviranima za invalide. Već je i pticama na grani jasno kakva je prometna kultura Hrvata.
Evo jedan primjer od večeras !
Neposredno uz autobusno stajalište kod splitskog City Center One-a, jednom gospodinu je bila tolika žurba sjesti u kafić i pogledati utakmicu Francuske i Belgije, pa je svog limenog ljubimca ostavio usred autobusnog okretišta. Takvo parkiranje na tom mjestu je već uigrana svakodnevna shema, pogotovo u večernjim satima.
Mogli bismo, donekle, i razumjeti vozače da se parkiranje u garaži trgovačkog centra masno plaća, ali ono je posve besplatno. Što je i razumljivo, ali zašto se onda igrati sa strpljenjem ostalih sudionika u prometu i ponašati se bezobrazno i bahato ?
Nudili su nam svo blago svijeta, brda i doline, eure i dolare, ali naši se nisu dali. Rekli su da ne žele hodati Rusijom, a ne vidjeti Moskvu i uspjeli su.
Želje su ostvarene, a na putu u raj stoje im samo čajoljupci. Šteta da utakmica nije u 17:00 sati. Mogli bismo već početi slaviti povijesno finale Svjetskog prvenstva, ali kako bi to bilo da tako lagano prođemo dalje. Ne žele naši laganicu, uvjerili su nas u to veoma dobro. Priznali su da oni bez drame ne znaju i ne mogu.
Doći će Zlajo opet u svlačionicu, prezentirati kako svladati te britanske trupe, ali uzalud mu trud. Opet će naši onako tvrdoglavo kao i do sada. To je sudbina, a kontra nje ne možeš. Srećom, uz grickalice i alkohol, spremno je par kutija antidepresiva i raznih sredstava za smirenje. Sve osobe sa problematičnim zdravljem, pogotovo srčani bolesnici, mole se da ne prate susret Hrvatske i Engleske koji je na rasporedu u srijedu u 20:00 sati na nacionalnoj televiziji.
Veliki Stipe Pletikosa na sva zvona je nahvalio Akinfeeva, a taj nije ništa napravio na utakmici. Kad je trebao braniti velemajstorski, kao da ga i nije bilo. Dodirnuo se i Engleza, ali još će ga on nahvaliti, ima vremena. Zatim je Sir Mateo počeo onako sokolovski analizirati suce. Nabrojao par imena da ti se koža naježi, a ovaj Brazilac kao da je zaboravio da ima kartone u džepu, pa ih samo 5 pokazao. Trebao je više, pogotovo Rusima, ali tko će znati jesu li noć prije bili u raciji KGB i Gulag. Bolje igrati na sigurno. Na kraju, najtočniji je bio Jeličić napavši ih zašto hrvatsku javnost obmanjuju budalaštinama i pizdarijama.
Odigrali su naši kontra Rusa lavovski, pokazali su svoja nojeva jaja, kako je to slikovito opisao Joško. Nema im se što zamjeriti i poslušati Robija nije uzalud. Ne budimo tvrdoglavi kao dečki. Rekao je Žuti da analizirajući svaki detalj možemo samo pogriješiti.
Naši dečki su ostvarili čudo, a da će sad pasti pred ovim Britancima...hm, teško. Jedino u slučaju da umjesto lopte lete čajnici travnjakom. Ipak, vjerujem da ni tada naši ne bi pali. Prihvatili bi oni njihovu igru, pa ih na koncu demolirali raketama i ostalim arsenalom iz Dalićeve oružarnice.
Gori Livno za naše Vatrene, gori Imotska krajina, na Ultri se zavrtila Thompsonova Bojna Čavoglave u izvedbi Armina Van Buurena...
Nakon Rusije je rekao Rakitić neka izgori Hrvatska.
Da, goriti će cijela Hrvatska u srijedu, zajedno s Livnom !
Odigrali su naši opet dramatično u Sočiju, ali cilj je ostvaren. Mogli su oni to mnogo bolje i bez drame, ali to onda ne bi bili oni.
Uveo je izbornik Kramarića od samog početka i nije pogriješio. Nakon nevjerojatnog topovskog udara koji je Rusima donio prednost, Kramarić sve vraća na početak. Sjajnim prodorom po boku Mandžukić je pronašao Kramu koji glavom centrira u rusku mrežu.
Igrali su naši za nijansu bolje nego protiv Danske, ali protiv domaćina SP-a nije išlo glatko. Imali su Rusi gromoglasnu podršku s tribina i na krilima publike su nekako uspjeli zadržati glavu iznad vode do samog kraja utakmice.
Neshvatljivo je zašto su naši prepustili protivniku da diktira tempo igre i zašto su uporno igrali njihovu igru. Hrvatska ima najbolji vezni red na svijetu, a taj vezni red još nije zasjao u punom sjaju na ovom prvenstvu. To je nešto što bode oči i što je nama navijačima nezamislivo. Perišića u cijeloj utakmici nismo vidjeli, izuzev onog nesretnog udarca u okvir i par centaršuteva koji su završili u ruskom posjedu. S druge strane, Rebić je ginuo do kraja. Sa četvoricom na leđima, grabio je naprijed, stvarao ubojite šanse, ali to nije i nije htjelo ući.
Ono što nam ulijeva sigurnost i daje vjeru u ekipu je naš stoperski duet. Koliko su samo Lovren i Vida odradili blokova na ovom prvenstvu. Tako dobro surađuju da ni veliki Pele, u mladim danima, ne bi mogao proći pored njih. Zanemariti ćemo onaj ruski top jer tada su svi malo odmorili oči i dogodilo se što se dogodilo. Naši bekovi su bili dobri, Vrsaljko nešto bolji. Kako je samo dolazio naprijed i davao centaršuteve, za razliku od Strinića. Trebali su naši više koristiti krilne pozicije i u kombinacijama sa sredinom stvarati dar-mar u ruskom 16-ercu, ali nisu.
Po drugi put, nakon 90 minuta smo se našli u situaciji da opet imamo dramu. Ovaj put je ona bila još veća, s obzirom da je Suba branio ozljeđen od 90-e do kraja. Nije se predalo to srce vatreno i opet je bio naš junak, heroj.
Zabio je Vida u nastavku, ali pogreška Pivarića je vratila nadu Rusima. Drama je naša sudbina, bez nje ne ide. Ne mogu dečki fino. Moraju nam oduzeti 10-15 godina života u zadnjih pola sata.
Rusi su prvi startali u raspucavanju jedanaesteraca, ali uz Subu je na golu bio i anđeo.
Netko gore sve to vidi...
Obranio je Subašić jedan ovaj put. Jedan, ali dovoljan. Zatresli su Modrić, Brozović i Vida, a šlag na kraju za polufinale - Ivan Rakitić.
Prošli smo, ali za dlaku je bilo. Da nam nema Subašića i Rakete, bila bi tragedija. Sada nas čekaju Englezi, mlada ekipa predvođena Kaneom i Sterlingom. Sve se posložilo i naši moraju stisnuti sad do kraja.
Igranje finala SP-a ostati će zapisano za sva vremena, a eventualno tražiti broncu bilo bi sramotno za ovu generaciju.
Danas je taj veliki dan. Dan kada naši dečki igraju utakmicu sudbine sa domaćinima Svjetskog prvenstva. Večerašnja utakmica sa Rusima će biti puna emotivnog naboja jer pred Vatrenima je velika reprezentacija koja ima podršku velike ruske nacije i cijele ruske političke elite predvođene predsjednikom Vladimirom Putinom.
Ovih dana su majstori parodije dali sebi oduška, pa tako možemo na internetu pronaći fotografije na kojima ruski predsjednik moli Hrvate za milost, obećava preporod hrvatskog gospodarstva nudeći ruski plin, a hrvatskim navijačima poručuje da će ih sve poslati natrag u Irsku, ako naprave nerede u Sočiju...hahaha...
Sve je moguće u večerašnjoj utakmici, ali uvjerili su nas do sada naši Vatreni da se ne predaju do zadnjeg sučevog zvižduka. U nedjeljnoj drami s Danskom naši su pokazali svoju najslabiju igru na ovom prvenstvu. Čim nam protivnik zatvori sredinu, izgubljeni smo. Zna to i Dalić, pa je valjda ovih dana na treninzima uvježbavao i neke taktike bez Modrića i Rakete kako bi naši ipak izgledali kao tim na terenu, a ne da gledamo kako lete kao "muhe bez glave" po travnjaku, bez ubojitih akcija.
Jučer je velika FIFA rigorozno kaznila HNS i upozorila našeg vratara Subašića zbog nošenja majice s likom Hrvoja Ćustića. Veliki FIFA-ini dužnosnici su taj čin protumačili kao slanje nekakve osobne poruke, što je strogo zabranjeno pravilima natjecanja. E, sad bi se trebali zapitati i skrenuti pažnju na mnogobrojne tetovaže reprezentativaca drugih reprezentacija na kojima su također nekakve osobne poruke.
Što s njima ?
Trebaju li nogometni savezi uoči velikog natjecanja dati upute izbornicima da ne zovu tetovirane igrače ili da ih prije odlaska na natjecanje pošalju na uklanjanje spornih tetovaža ?
Svi u Hrvatskoj, a i šire, znaju koliko su Danijel i Hrvoje povezani i kroz što su sve tada prolazili Zadrani. Tko je pogledao video s press konferencije u Sočiju sa Vidom i Subašićem, vidio je kolike su to emocije kod Subašića i da će on ispoštovati naredbu FIFA-e je nezamislivo. Večeras u Sočiju, znajte, ispod dresa našeg Sube je majica s likom anđela koja ovu momčad nosi cijelo vrijeme u Rusiji i uz Hrvoja idemo do finala.
Može svatko govoriti o jačini ruske reprezentacije, o ruskom vrataru, o Putinovoj mobilizaciji, ali srce vatreno je nesavladivo i neuništivo.
Kakvu li smo dramu sinoć doživjeli u Nizhny Novgorodu na utakmici Hrvatske i Danske. Odmah u prvom napadu Danci su iskoristili svoju šansu i neopreznost naše obrane. Nemoćan na golu se našao Subašić, naša klupa u nevjerici, šok na tribinama i vodstvo Danske.
Nevjerojatno, nakon samo 90-ak sekundi igre Danci jednom nogom u četvrtfinalu !
Dok su pojedinci mislili da je gotovo, super Mario Mandžukić se našao pred mladim Kasperom i vratio sve na početak. Započela je rovovska bitka Balkanaca i Skandinavaca u kojoj je bio cilj nadmudriti protivnika i poslati ga kući. Nije bilo lako našima protiv momčadi koja u zadnjih 18 susreta nije znala za poraz, te se rezultat iz prve 3 minute nije mijenjao do kraja. Danci su uspjeli našeg kapetana pospremiti u džep i uništiti nam sredinu terena; Rakitić i Modrić potpuno odsječeni od ostatka ekipe.
Otišlo se u produžetke u kojima nam je kapetan priuštio "srčani udar" nerealiziranim jedanaestercem. Izgleda da se u sve uplela sudbina (Turska 2008., op.a.) i sav teret je morao podnijeti Danijel Subašić i pet "zlatnih".
Ponavlja li se Turska i 2008. !?
Mnogi su se to zapitali, ali sudbina je htjela da nakon 10 godina izborimo četvrtfinale SP-a boljim učinkom s jedanaest metara. Svaka čast Subi i Raketi, idemo sad sa domaćinima odigrati kao da nam je to zadnja. Nek naši daju 360% sebe u utakmicu i vjerujmo u čudo - u polufinale !
Sinoć smo prekinuli prokletstvo, lakše se diše !!!
