ŠTO VIDITE KAD GLEDATE ?

„Ma, sve je katastrofa“, kaže jedna.
Druga klima glavom i s razumijevanjem odgovara: „Da, di god pogledaš sve je užas“.
Obje klimaju glavama potvrđujući da je život sranje kataklizmičkih razmjera.
Ja istovremeno kroz prozor autobusa gledam u snježnu vijavicu.
Koja je meni prekrasna.
Bijele pahulje brzim vjetrom nošene zabijaju se u staklo tik ispred mojih očiju.
U glavi mi svira muzika.
Na licu mi smiješak.
U istom autobusu, jedna nasuprot drugoj voze se dvije žene.
Gledaju isti svijet, ali ne vide ga isto.
Ma što god mislili, ma gdje god to pročitali, ma tko god vam to rekao,
činjenica je da sami odlučujete KAKO ćete vidjeti svijet.
Ne kakav će svijet biti, već kako ćete ga vi vidjeti.
Kao hrpu sranja, katastrofa, užasa
ili kao pregršt prekrasnih, fascinantnih, čudesnih bića i pojava.
Isti snijeg nekome će izmamiti smiješak, a nekome će pokvariti dan.
Nije stvar u snijegu, zar ne?

Da se razumijemo, ne smatram da kroz život treba ići gledajući kroz ružičaste naočale.
Nisam zagovornica „think pink“ filozofije, mrzim kad netko kaže da je optimist,
jer pojma nemam što bi to zapravo trebalo značiti,
po uvjerenju sam realist.
Smatram da čovjek, koji je kombinacija emocija i intelekta,
svoje i emotivno i intelektualno bogatstvo može koristiti na dobrobit svoju i dobrobit sviju ili na svoju i tuđu štetu i bol.
Ovisno o tome kojeg vuka u sebi hrani :o)
Isto tako, ne mislim da, na primjer, bezobrazluk treba tolerirati, da zloću, aroganciju ili nasilništvo treba ignorirati
ili da ikome treba dozvoliti da vas ponižava, maltretira, vrijeđa.
Ne vjerujem u filozofiju drugog obraza.
Nasilnik taj jezik neće razumjeti, a nenasilniku je suvišna.

Zato ću sutra bez obzira na penale raskinuti ugovor s jednim mobilnim operaterom,
bezobzirnim, prepotentnim korporacijskim megalomanom koji mi otvoreno, u liku
balavice s probušenim nosom
koja sjedi na visokom (nekad smo ga zvali barskom) stolcu
i govori u prenesenom značenju (iako bi slobodno mogla to reći i tako direktno)
da sam rob njezinog gazde koji će mi iz novčanika uzimati koliko hoće i kad hoće
a da mu ja ne mogu apsolutno ništa.
Ne gajim iluzije kako ću mu raskidom ugovora naškoditi,
ali ću učiniti nešto daleko važnije - zadržati svoje dostojanstvo
i za njih, zauvijek, zatvoriti SVOJ novčanik.
Bez obzira koliko im to malo značilo.
Jer mene ne zanima koliko ja NJIMA značim.
Već koliko značim SEBI.
A značim si toliko da nikada i nikome neću dozvoliti da MOJ svijet
pretvori u „katastrofu di god pogledam“.
Za razliku od gospođe u autobusu i njezine kolegice.
Obje vide ono u što su same izabrale da gledaju.
Moj smiješak, nasuprot njihovog mrštenja na katastrofu života,
bio je prisjećanje na to jutro
dok sam se uz vruću kavu poigrala testom „koja se životinjica skriva u vama“.
I otkrila da sam panda.
Dan koji tako počne, meni snježna vijavica može samo uljepšati.
Jer meni jako malo treba da budem sretna.
Zato je moja škrinjica prepuna.
Jer je moj svijet prepun dobrih stvari.
Jer sam ja tako odlučila.
Pitam se što bi za sreću bilo potrebno gospođi nasuprot mene?
A vama?

Svima želim sretne i mirne blagdane, u novoj 2011. nek vam je zdravlja
i puno sretnih trenutaka za sjećanje: