korak po korak

„Put do sreće počinje tajlandskim boksom i plesom“
kaže jedan naslov.
Veliki.
Sa slikama.
Podsjetio me na slične 3-koračajuće, 5-koračajuće, 10-koračajuće
putove do sreće,
zadovoljstva,
orgazma,
uspjeha,
slave,
samopouzdanja,
tankog struka,
blistajuće pećnice,
isprćene guze
Lijepo je što se ono čemu ljudi teže
ili misle da teže
razbije u manje porcije.
Da se lakše probavi.


Ne znam niti jedan tekst o tome kako do pameti,
ne daj bože mudrosti,
mira u duši,
samo-ispunjenju.
Što učiniti da vam život ne prođe u besmislicama.
Da ga ispunite doživljajima koji nemaju cijenu
pa je stoga i njihova vrijednost neprocjenjiva.
Da ne robujete, najčešće bespotrebnim, stvarima.
Da shvatite koliko je život jedinstven,
kakvo je čudo i koliko je brzoprolazan.
Ne postoje takve knjige niti takvi savjeti
jer rijetki teže nečemu što se ne može kupiti,
nabaviti,
osvojiti,
nečemu s čime se ne treba natjecati,
nadmudrivati,
pobijediti.
Nečemu što se odnosi na njih same
njihov osobni doživljaj,
jedinstveno iskustvo,
njihovu vlastitu definiciju sreće,
ljubavi,
radosti života.
Definicije koju nitko nije napisao,
opisao,
razbio u korake
i onda skupo prodao te jeftine bezvezarije.
Jer stvarna iskustva se ne dijele,
ona se osjećaju cijelim bićem,
ona prožimaju sve ono što smo mi sami,
u svojoj neponovljivosti.
Kako napisati recept za sreću?
Kako definirati ljubav tuđim definicijama?
I zašto uopće željeti ići putovima koji su tuđi?