A sad nešto completely different (ili možda ne?!)

Da sam Belu udomila to već svi znate.
Da Bela ima obitelj tamo gdje mi je vikendica to ste možda zaboravili.
Da podsjetim, Bela ima tamo mamu Neru, dva polubrata Floa i Brundu i polusestru Crnu čije ste slike već imali prilike vidjeti. Oni „pripadaju“ jednom seoskom domaćinstvu u kojem o njima brinu utoliko što im dnevno bace suhe hrane, a dvoje od njih su čak i cijepili (samo zato jer je zaprijetio zakon).
Crna se počela tjerati par dana prije nego sam zaključila sezonu
vikendovanja i dovezla mamu i Belu doma nakon skoro 3 mjeseca
kontinuiranog boravka na viksi.
Za vrijeme tjeranja i Flo i Brundo (kod pasa ne postoji incest)
hodali su ko sjene uz Crnu, s vremena na vrijeme (čitaj: svakih 10-15 min)
se krvnički potukli između sebe koji će biti bliže Crnoj
jer blizina, očito, pretpostavlja zgoditak kad Crna konačno odluči dati.
Do tada se ne opredjeljuje i pušta ih da se mlate.
Čeka da vidi koji će biti najuporniji. Najzainteresiraniji.
Neosjetljiv na bol koju mu suparnik ili suparnici nanose.
Da ne pričam da je spavanje bilo gotovo nemoguće od njihovog
režanja, laveža i međusobnog trganja ušiju, dlake, njuški i svega čega
im se čeljust mogla dotaći.
Nikakvo umirivanje nije pomoglo.
Obojica su bili ko pomahnitali.
Crna je za to vrijeme mirno šetkala, spavala, pravila se nezainteresiranom
dok su njih dvojica jedan drugome doslovce otkidali komade mesa.
Povremeno bi svratio još poneki „muškarčina“ iz sela u potrazi za
komadom koji ispušta miris obećanja.
Ostavili smo ih u takvom stanju, iskreno rečeno, sretni što ih više
nećemo morati slušati i što Bela ne mora više prolaziti kroz takvo nešto.

Prošli vikend sam sa starim otišla ponovo na viksu pokupiti orahe
i napraviti mošt.
Za one koji su pali na koljena od strahopoštovanja da kažem: ne morate.
Loza mi brajda - ograda, a na njoj izraste oko 30 grozdova, od kojih pola pojedu ptice.
Uz moje odobrenje. Na žalost, ostatak moramo pobrati. Kad smo već okopavali,
vezivali, brinuli cijelu godinu. Pa zmuljamo grozdove, pa ih sprešamo.
Ajd, dižite se s koljena, nije to ništa za tako malo grožda.
Iako zamažete jedno 185 različitih posuda, zaflekate svu odjeću i
polijete i poprskate pola hektara okućnice.
Ali, na kraju, evo kako su flašice lijepo izgledale.
Crna se više ne tjera.
A Flo i Brundo ju više ne slijede. Ignoriraju ju.
Jer, mala je dala.
I više nije interesantna.
Svaka sličnost s nekom drugom vrstom dio je prirodnog poretka.

E, sad, znam ja da bi vi bili jako razočarani da ste bili ovdje i otišli
bez mog-moš-mislit-jedinstvenog osvrta na medije.
Bilo je pregršt „#$$$#$#$#, ali nekako nisam u formi.
No, da imate o čemu misliti, evo.
„Iako će imati 6,5 milijuna funti do svoje 30. godine,
Harry će živjeti samo od 300.000 funti godišnjih kamata.“
Tko je Harry?
Engleski princ. Sin majke koja, čini se, nema s kime nije ljubovala.
Iako je mrtva kojih 10-ak godina, svake godine otkrivaju se njezini novi ljubavnici.
Koje je ona strašno puno voljela.
I koji su ju strašno puno povrijedili.
Pa je morala nalaziti nove koje će strašno puno voljeti dok ju strašno puno ne povrijede.
Najnovije otkriće u galeriji njezinih (ne)sretnika je i francuski predsjednik. Svejedno koji.
Jer kako stvari stoje, mogli su biti svi. Koji su živjeli kad i ona.
Ali pitanje je što će sad jadan njezin sin?
Kako da živi sa, preračunato, 2.413.000 kuna?
Godišnje.
Džeparca.
Jer ionako su mu svi drugi troškovi plaćeni.
Mislim, to je samo 201.083 kuna mjesečno, ili 6.703 kune dnevno.
Niti 1000 Eura dnevno za težak život jednog princa.
Koji ima puno izdataka. Prinčevskih.
Po kojima se i zna da je princ.
Inače ga nitko ne bi razlikovao od konobara.
Ili lika u redu za socijalnu pomoć.

A prinčeva imamo i mi. Kojima je teško.
Recimo Denis Latin je zavapio preko Arene: „Gladan sam“.
Gladan je jer ima 9.300 kuna kredita. Mjesečno.
Koje su mu nametnuli. Pod prijetnjom: „Kredit ili život“.
Čovjek se branio, ali u banci su rekli, čuj,
imaš 30.000 kuna plaću za 4 emisije mjesečno koje ljudi obožavaju,
pa im svejedno koliko ti na njima zarađuješ,
jer ništa drugo ne gledaju nego tebe i tvoje goste,
a emisija ti ne gine dok si živ jer ne može emisiju tvog prezimena.
Zato uzmi kredit za stan i auto,
pa moraš ovako pametan negdje živjeti i stvarati,
a pješice ne možeš hodati, rastrgat će te obožavatelji.
I čovjek, a što će, uzeo kredit.
I nisu mu rekli da će kredit morati vraćati i ako mu plaća ne bude ista.
I ako se kandidira pa voljom obožavatelja postane predsjednik.
I ako, ne svojom voljom, postane beskućnik.
Ne, to mu nisu rekli. A on se nije sjetio pitati.
I paf.
Hlo mu smanjila plaću s 30.000 na svega 10.000. kuna.
Njemu. Onako pametnom. Nezamjenjivom. S emisijom koja je njegovo čedo.
S njegovim prezimenom.
I gle. Sad mu ostane samo 700 kn za hranu i režije.
A s time se ne da živjeti. To zna veliki broj ljudi koji stalno živi tako,
ili čak i bez toga. I koji, recimo, obožava Latina.
Stoga predlažem da mu pomognu. S kreditima. Nametnutim.
Što je samo 10.000 kuna plaće.
Iako više i nema tu svoju emisiju.
Jer je malo htio, pa malo nije htio biti predsjednik.
Računao da bez posla ne može ostati. Ko neki drugi tamo puk.
Zbog čijeg gledanja njegovog lika i djela je on i dobivao toliku plaću.
Moj je prijedlog da se Latin ugleda na Severinu.
Budući da je pametan, ako ne i genijalan,
sigurna sam da bi recimo ljudi plaćali koju kunu da uživo vide onaj
stalak na koji se naslanja dok vodi emisiju.
A bome i više od koju kunu da za njega stanu. Da se naslone.
Da ostave otisak prsta.
Iz tih priloga bi Latin zaradio za grah. I mahune. Da ne bude gladan.

Jer recimo u Viškovu naplaćuju gledanje stolca na kojem je Severina
sjedila za vrijeme koncerta, 5 kuna,
a tko hoće na njega, poslije nje, sjesti, 50 kuna.
Kamo sreće da se šalim.
Kamo sreće da ovo nije istina.
Barem ne u mojoj zemlji.
Ili na ovoj planeti.

Ne želim nikome da ostane bez posla, ali osobno bih
pod hitno iz etera od mikrofona udaljila Barbaru Kolar,
a sa ekrana Dijanu Čuljak i Jasnu Nanut. I dala im da rade nešto korisnije
i daleko od ušiju i očiju nevinih slušatelja i gledatelja.
Što god to bilo, samo da ih se ne čuje i ne vidi.
Jer njihovo pojavljivanje je čisto zlostavljanje.

To je moje mišljenje. To je samo moje mišljenje.
To je mišljenje moje zato što sam ga ja rekla.
Moje mišljenje to je.
Mišljenje moje je to samo.
Samo mišljenje moje je to.
Itd.
(oni koji vole Monty Pythona kao ja sjetit će se ovog skeča).

A za kraj vam ostavljam slikicu mog novog hodnika.
U kojem vladaju psi.
Živi i dvodimenzionalni.
Živim u dječjem vrtiću.
I lijepo mi.