GO - GLAVA DRUGA - Literatura i naravoučenija

Već prošlo dva tjedna od kraja GOa.
Htjela sam napisati još pregršt pametnih (a kakvih drugih?!) misli i primjećivanja,
a kad tamo preplavilo me na poslu.
Poslom.
Pa moram radit.
No, brzina kojom ja mogu odraditi poslove, obratno je proporcionalna brzini kojom ih mogu smisliti oni koji mi ih daju. Zato, eto mene da završim izvješće o prošlom mi GOu.

Mislila sam pisati o svojim iskustvima s majstorima.
Onima što su mi farbali stan i postavljali parkete.
Što su mi u četiri dana skratili život za par mjeseci.
Što su mi ukrali mir, san, spokoj, ravnotežu tijela-duha-uma.
Zbog kojih sam bila na rubu živčanog sloma.
I skoro postala osoba koja ne odgovara za svoje postupke. Nasilne.
Zbog kojih sam sama naposljetku farbala radijatore.
Zbog kojih sam odgledala pregršt američkih imbecilnih serija.
I kojima sam za četiri radna dana platila cijelu moju mjesečnu plaću.
I još jednu za materijal kojim su se služili.
I kojeg mi je ostalo još i još jer nisu znali majstorski izračunati koliko će im trebati.
Unaprijed.
Mislila sam pisati o majstorima koji su mi četiri dana ispijali mozak
svojim pametovanjima, mudrovanjima, prepričavanjima svega i svačega,
u detalje, najsitnije detalje. Ubitačne detalje.
Pa me time ubijali u pojam.
Gušili radost života.
I volju.
Pa me „podučavali“ životu.
Pa mi pričali viceve koji to nisu.
Ali neću. Pisati o njima.
Želim ih zaboraviti. Pod hitno.


Zato ću pisati o danima provedenim u Malom raju.
O tome kako umivanje u kišnici ne traži mazanje kremama.
Jer je kože glatka i meka.
O tome kako navečer zrikavci zriču, cvrčci cvrče.
O tome kako se lisica šulja, a psi laju.
O tome kako vjeverice kradu lješnjake, a ptice kupe mrvice.
O tome kako ljubav i pažnja imaju najbolje rezultate.
O tome kako je vlastitim primjerom možemo utjecati pozitivno na druge ljude.
I pse.
O tome kako kreativnost nema granica.
O tome kako je za tuširanje dosta tri litre vode.
O tome kako sam pročitala prekrasnu knjigu „Džungla“ Davora Rostuhara.
I proputovala s njima džunglama Papue Nove Gvineje i kupala se na rajskim plažama Tahitija.
Susrela plemena o kojima malo tko išta zna.
I ljude Europe koji su pobjegli od civilizacije da bi živjeli u kamenom dobu.
Svojevoljno.
I shvatila koliko je smisao života relativna stvar.
U džunglama, na primjer, žive misionari koji prevode Bibliju na jezik kojim govori svega 4 plemena. Gologuzih.
Sedam godina su učili njihov jezik. Sljedećih 15 će prevoditi Bibliju. Da bi ju pročitalo ukupno 500-ak ljudi.
I njima je to smisleno.
Onda sam pročitala nakon toga „Sudbinu duše“ Brune Šimleše.
Pa mi bilo mučno.
Hrpa new age besmislica predstavljena kao originalna misao.
Isus je ljubav. To stvarno prvi put čujemo.
Duše biraju kad će se roditi. I kome.
Razgovori s mrtvima, čakre, astralne projekcije, reinkarnacija, regresije.
Pa tko voli nek izvoli.
Brzo sam nakon toga bacila jednog Zolu da nahranim sive moždane stanice.
Bila sam umorna od gluposti.
Čak i kad je dobronamjerna.