Nije meni lako biti ja

Danas mi glavom bljeskaju razne misli.
Dogodi se to meni tu i tamo. Često.
Naiđe jedna misao, druga je izgura, treća je šutne,
sedma je ismije, devetnaesta ju ignorira, i za čas
se već stota gura da kaže svoj stav.
Tako meni stalno u glavi.
Nikad mira i odmora. Stalno nešto moram misliti.
Nije lako meni biti ja :o)

Neki ljudi nedjeljom duže spavaju. Do ručka. Ili do Nedjeljom u 2.
Neki ljudi voze role po Jarunu, neki ljudi planinare,
neki se igraju s djecom u parku. Neki piju, puše ili oboje. Neki gnjave ili vole nekoga.
Neki ljudi nedjeljom odmaraju. Kako se i priliči.

Al ja se dignem u pola 6 da gledam izlazak sunca.
Slušam kosa kako pjeva zori.
Uživam u tišini praznoga parka.
Zakapčam se visoko jer vjetrovi još uvijek pušu.
I sretna sam što sam živa, što se mogu kretati, što mogu
misliti. Za razliku od svih onih koji to ne mogu.
I baš kad lijepo konstatiram tu, nekima običnu, meni
fascinantnu činjenicu, umjesto da me obuzme nirvana i
da mi se otvori svih 856 čakri, da mi se aura osvijetli i zamiriše,
da počnem levitirati i da usput vratim među žive koju zgaženu bubu,
ja počnem misliti.
I onda je tu kraj svakog mira.

Pa, mislim, dobro nam je dok ništa ne želimo.
Jer onda o ničem ne ovisimo. Ništa nas ne intrigira. Ništa ne trebamo.
Za ničim ne čeznemo. Ni do čega i ni do koga nam nije stalo.
Jer našom dušom vlada mir. Spokoj. Nemamo aritmiju. Nemamo
žgaravicu. Ne gledamo se u ogledalo.
I, onda, umjesto da smo sretni što nas upravo taj spokoj razlikuje od
ostatka čovječanstva koje se muči i pati zbog svih svojih želja i željica,
strasti i nedostatka iste, postojanja ili nepostojanja određenih stvari ili ljudi
u njihovim životima, mi zaje….emo stvar i kažemo, ma dozvolit ću si poželjeti,
na tren ću samo poželjeti nešto. Pa što se može desiti od jedne male željice.
Tek toliko da se podsjetiš kako je to.

I onda te klepne. Snažno te klepne. Jer nema malih željica.
Čim si dozvoliš da nešto poželiš, ma kako mikroskopski maleno i
naizgled nevino i nevažno, odjednom se otvore brane.
One koje su do tada zatvarale sve prolaze, koje si lijepo zabrtvila,
osigurala ventilima, učinila nepropusnima. Da se zaštitiš i da kažeš:
ljudi meni je dosta, što je bilo, bilo je, sada je red na druge,
jedino što ja hoću je svoj mir i spokoj praznih parkova u rano jutro
kad se sunce rađa i kosovi pjevaju.
Al dođeš na raskršće. Između želje i njezinog ostvarivanja i tvog mira.
I točno znaš što moraš napraviti da se vratiš u taj svoj mir.
Precizno točno ZNAŠ. Od početka kada si želju pustila u svoj život, znaš.
Ali ne činiš to. Odugovlačiš. Zastajkuješ.
Misliš, još malo. Još uvijek stignem. Još malo. Još uvijek stignem.
Ali, što duže čekaš, treba ti sve više snage da zakrpaš rupe koje popuštaju na brani.

I sad se vi pitate, nije li zapravo nezdravo dizati se tako rano ujutro.
Razmišljate o tome da pišete gradskoj upravi da ne pušta ljude u prazne
parkove. Sumnjate da jutarnji izlazak sunca ima negativne posljedice po
moždane vijuge. Te da sve kosove zapravo treba poslati na sjeverni pol jer
njihova pjesma uznemiruje duhove. I kljuca nekakve brane.

Rekla sam vam da nije meni lako biti ja.

UPDATE 24. ožujka 2009. - Na poslu hranim vrapce. Volim vrapce. Nekako su prpošni, simpatični, vrckavi, znatiželjni. I ne znaju pjevati. Pak su mi slični. A ja uvijek imam kruheka koji mi je ostal od prekjučer. I jučer. I danas. Jer se uvijek bojim da bu mi premalo pa si kupim dva. I onda jedan dam vrapcima na prozoru. E, sad, ono kaj me fascinira kod tih malih pernatih stvorenja je njihova totalna nesebičnost. Čim jedan od njih otkrije da sam namrvrila kruh, ne jede, nego stoji i viče dok ne dozove druge. Neće tih pernatih 2 grama kostiju i perja sebe nahraniti, nije pohlepan, već zove druge da dođu. I sad, kad to vidiš, suze ti na oči
krenu jer nisi vrabac :o)