Unutarnji dijalozi

Nisam neka ljubiteljica bajki. Ali razumijem ljudsku
potrebu za sretnim završetcima. Za kontrolom priče.
Često ih pričam sama sebi. A svaka izmaštana priča je
na neki način bajka.Jer nitko ne izmišlja priče u kojima
vlada zlo, nepravda, zavist, nesreće.
Maštu imamo da nam uljepša trenutke svakodnevice.
Zato ja ne biram mjesto. Ni vrijeme.
Ne trebam neke pripreme. Za pričanje priča. U sebi.
Neke priče si ispričam u cijelosti. Odjednom.
I zaboravim na njih. Ne dojme me se previše.
A nekada si ih pričam u nastavcima. Dugo uživajući
u svakoj sceni, svakom dijalogu, svakom detalju.
Nekada ponavljam istu scenu unedogled.
A nekada ne mogu dalje dok ne definiram kako je
tko obučen.

Zato meni nikada nije dosadno. Meni se u glavi uvijek
vrte neke misli. Realne, nerealne, moguće, nemoguće,
vjerojatne, nevjerojatne, jedna po jedna ili više njih
odjednom. Pa se guraju, izguravaju, prestižu, tuku.
Dok jedna ne pobijedi. Uglavnom na kratko. Osim ako
nije ona koju vrtim uvijek nanovo. Jer me čini sretnom.

E, sad, prije nego pomislite: „ova je skroz čudna/luda/za psihijatriju“,
„evo dokaza mojim sumnjama u njenu normalnost“,
„hvala bogu da se ne poznajemo“ i slično, da vas podsjetim
da je pričanje priča zapravo svakodnevica sviju vas.
Ko/ja od vas ne vodi unutarnje dijaloge? Koja se ne svađa
sa šefom kojem nikada nije rekla što je htjela pa mu to kaže
u mislima, koja ne razmišlja o onoj savršenoj rečenici
kojom će svekrivu oboriti s nogu da nikada više ne prigovori
njezinoj kuhinji ili higijenskim navikama, koja ne isprobava
idealnu kombinaciju boja i materijala za prvi/drugi/stoti rendes,
koja se ne zahvaljuje oduševljenoj publici koja ovacijama
pozdravlja njezinu novu knjigu, koja se ne penje na tron
svojih ambicija, koja ne daje intervjue Oprah, koja ne kombinira
s kojom dijetom će početi od ponedjeljka, koja ne premješta
namještaj po sobi, koja ne putuje na destinaciju svojih snova
….lista je dugačka ko biblija.

Ili na primjer. Sretnete nekoga tko vam se svidi. Potakne maštu.
Jer, nalikuje na vašeg najdražeg glumca,sportaša, pjevača,
susjeda, tatu. Ili ima rupicu na bradi.
Ili mu kosa vijori na vjetru. Ili pocupkuje dok hoda.
Ili mu pogled zakrivaju šiške. Ili bilo koja druga sitnica
koja vam privuče pažnju. U istom trenutku u vašim
glavama počinje priča. Maštom popunjavate prazna mjesta.
Kojih je puno, jer tek ste ga uočile.
Ne znate o njemu ništa. Niti ime.
I zvijer je puštena s lanca. Mašta podivlja i počne
graditi bajku. Izmislite mu boju i dubinu glasa, prvu rečenicu,
drugu, stotu. Onda se vratite na prvu, jer stota nije
ispala dobro. Pa ju preradite. Probate šest-sedam verzija
da vidite kamo vode. Onda izbrišete one koje nisu dovele
do bog zna čega. Pa zadržite onu koja dobro odjekne.
I tako redom. Od rečenice do rečenice. Što će on reći,
što ćete vi odgovoriti, kakav izraz lica će vam biti,
jeste li se sjetile staviti pravi sjaj labela.
Pa se ugura slika na kojoj on drži ruke u džepu dok razgovara s vama.
Pa vam se to ne svidi. Pa se vratite na prvu rečenicu koja mora biti
takva da ga spriječi da napravi neku glupu gestu.
Undo tipkom poništite prethodnu misao. Pa ispočetka.
Sve dok vam mozak ne pošalje male ekstatičke trzaje
javljajući: to je savršeno. To je to. Move on.

I onda, ne daj bože da osoba oko koje ste u glavi isprele tako
finu, suptilnu i savršenu mrežu akcije i reakcije, odjednom
progovori. I kaže neku sasvim desetu rečenicu na koju ni u snu
niste pomislile. „Gospodična ispala vam je maramica“. I još se k
tome ni ne potrudi da vam je podigne. Pa se osjećate ko zadnja
nespretnjakovička. Pa vam neugodno. Pa pomislite kako mu je
glas nekako čudan. Umjesto da je dubok, nekako piska. Niste
to tako zamislile. Kog vraga je uopće progovorio ?!
I ruke je nagurao u džep onako duboko ko da skriva kakvu
kožnu bolest. I kosa mu je zapravo masna. A šiške je davno
trebalo podrezati. I tko zaboga tako hoda ?!

I što vam na kraju ostane? Druga priča. O nekom drugome
o kome ne znate ništa. Uvjet je da ne znate ništa. Jer ono što
ćete saznati uglavnom će sve pokvariti. Nikada se neće uklopiti u priču koju ste si ispričale.
Ma koliko vi na to zatvarale oči. Ili uguravale manjkavu stvarnost
u komadiće svoje savršene priče. Pravile se da ne vidite i da ne čujete
ono što nije ispalo kao zamišljeno. U vrijeme kad stvarnost niste znale.
A nikada ne ispadne u stvarnosti ništa kao u priči.
Samo što se vremenom naviknemo. Odustanemo.
Posustanemo. Dignemo ruke. Jer bude prekasno za bilo što drugo.

Zato ja volim priče. Jer je u njima uvijek onako kako ja hoću.
I koliko puta hoću. I s kim hoću. I uvijek je savršeno. Jer mogu
brisati, mogu ponavljati, mogu stati, mogu nastaviti, mogu popraviti.
A mogu i promijeniti likove.
Bezbolno.