Demografska obnova

Vrijeme je da nastavimo s vašim medijskim obrazovanjem.
I odgojem. Jer nerazumijevanje medija može dovesti do ozbiljnih posljedica.
Kao što je odbijanje da kupujete novine. Ili da ih spalite već na kiosku.
Što je onda terorizam.
Nakon toga odbijete kupiti televizor. Bacite ga kroz prozor
susjedi na veš. Što je onečišćavanje okoliša.
Ili ugasite radio i samo slušate mp3.
Koji ste sami nasnimili. Bez pitanja i kontrole.
I bez plaćanja autorskih prava.
Ili počnete fućkati. Na sve.
I onda što? Dovedete takvim ponašanjem zemlju u krizu
a onda očekujete da vas drugi vade iz nje.
Jer niste čitali, gledali i slušali kada su vam preko
novina i tv-a i radija poručivali što je dobro za vas, a što nije,
kako prepoznati crnu, a kako bijelu boju,
i da bijela nije uvijek ona koja bijelom izgleda, nego ona druga.
Bilo koja, uglavnom ne ona na koju vi mislite.
Zato dobro čitajte i učite. Dok nije kasno.

Današnja tema je demografska obnova.

1. Jedna gospođa rodila svoje 17. dijete pa dobila ta brojčana obitelj
od grada tri računala koja im je uručila, ni više ni manje nego dogradonačelnica,
koja se toliko razdragala vidjevši sva ta gladna, musava usta da je citiram:
„izjavila kako će morati svojoj djevojčici roditi brata ili sestru“.
A sretna rađalica rekla kako će zaokružiti brojku na 20.

Eto, meni baš simpatično što si neka žena zamisli neki broj, pa ga onda
nastoji dostići na način koji joj mrtve moždane ćelije omogućuju.
Zato što joj ne stoje na putu. Ne ometaju ju nikakvom mentalnom
aktivnošću. A takve dogradonačelnici, gradonačelnici, predsjednici,
premijeri, načelnici mjesnih odbora i rukovoditelji lovačkih
društava vole. I slave. Jer ih fascinira žena koja ispunjava svoju
životnu ambiciju zaokruživanja brojeva. I nije im svima skupa važno
što su ti „brojevi“ živi, što dišu, gladni su, trebaju gaće i čarape, i wc papir i sladoled.
I lijepu riječ. I odlazak na more. I igračku. Što ne stignu učiti čitati i pisati
jer moraju čuvati braću i sestre, koji se stalno umnožavaju.
Dok se vrate s poljskog wc-a, evo nove bebe koju treba čuvati.
Jer mama ne stigne. Već s tatom radi na idućem. Nezaposleni oboje,
to im je stvarno jedina životna radost. Ne bi im nitko to htio uskratiti!
A ni oni sami sebi.
Zato bi stvarno bilo dobro da imamo više žena u politici. Čiji bi
jedini posao bio da obilaze žene koje nemaju čime razmišljati, nemaju
posao, ali imaju čime rađati. Pa to čine s veseljem. Dok bog da.
Pa bi naše političarke onda tim ženama darivale računala za nepismenu
djecu, kupljena od naših gradskih poreza i prireza i pravile se kao
da su ih one lično sastavile. Računala. A onda inspirirane otišle i
one doma rađati djecu. I čekati računala.
Pomagale bi i novine. Jer novine vole pomagati. Objavljivanjem žiro-računa.
A tu bi se negdje mogao ugurati i moj prijedlog o izlasku iz krize.
Evo, ta dotična gospođa sa 17-ero djece, bila bi idealan početak
oporezivanja vlasnika/ca pasa. Jer bi mogla obavezati čak 17 društveno neodgovornih
pripadnika/ca ove zemlje, koji se nisu reproducirali, da preuzmu
odgovornost za njezinu sadašnju i buduću djecu. Jer, što da oni koji rade i
zarađuju, a nemaju 17-ero djece, nego imaju jedno, dvoje djece i/ili psa,
što znači da imaju viška novaca, ne bi malo doprinijeli demografskoj obnovi.
Timski rad. Jedni rade i zarađuju u znoju lica svoga i onda plaćaju onima
koji rađaju. Jer nema se vremena ni snage za oboje. Pa ti biraju u koju ćeš
grupu.

2. „Majka 11-ero djece dvije godine ne može naći posao.“

Meni to stvarno nije jasno. Kakvi su to poslodavci koji ne žele primiti
na posao majku koja mora prehraniti 11-ero usta. A tko zna koji joj je još broj
u glavi. Žena je heroina. Ali poslodavci neće heroine. Oni, škrti kakvi jesu,
žele da im radnice dolaze na posao. Da rade barem 11 mjeseci u godini.
A ne da 11 godina budu doma. Te cicije se samo brinu kako će to biti na njihov račun.
Morat će im isplaćivati plaće. Zapravo dvije jer državi ide jedna plaća u vidu poreza.
Pa njima to ne izgleda pravedno. A zaboravljaju da iz toga poreza se daje
tim istim ženama dok su nezaposlene. Što je često. Skoro stalno.
Briga te sebičnjake recimo što te žene spašavaju naciju od izumiranja.
Što su društveno osjetljive i demografski osviještene.
I ne misle kako takva radnica nikome ne bi smetala. Samo bi se vodila na
platnom spisku, a nitko je ne bi vidio. Ni znao da radi kod njih. Jer osim 11 godina
porodiljnog, često bi bila na bolovanjima kad krenu mumsevi, ospice, kozice, prehlade, proljevi.
Sve puta 11. Jer u muževoj firmi njemu, kao pravom muškarcu koji ima
11 dokaza, ne bi dali da zbog takvih bezvezarija ostane doma.
Jer ima ženu kojoj pravi djecu. Kao pravi muškarac. Dok god bog da.
A bog će dati. Jer bog ne hrani ta gladna usta. Hranimo ih mi koji nemamo
11, 17, 20, 14 djece. Jer nam uzmu. Bez pitanja. I pravo je tako.
Jer da nas se pita, mi možda ne bi dali. Takvima. Dali bi nekima drugima, ali
tko bi to kontrolirao. Nastao bi nered, a reda mora biti !
Zato se ta gospođa nema kaj uzrujavati što ne može naći posao. Neka
objavi žiro-račun u novinama i to je to.

3. S troje nedonoščadi bez struje i vode. Samohrana majka i njeno sedmero
djece žive u neljudskim uvjetima. Upravo je rodila trojke. A živi u
„staroj vikendici bez struje, vode i kanalizacije“ na vrhu nekog brda.
Poljski WC. Preživljavaju sa 600 kuna koje dobiva za dvoje djece.
A nezaposlena je. I samohrana.

Vic je u tome što na brdo di žena živi još nije stigla vijest o tome da
rode ne nose djecu. Zato ona uzme sve što joj roda donese. I pita se
odakle rodama njezina adresa? Budući da te sumanute rode nitko nije vidio,
otvoren je račun za pomoć, pa dirnuti građani i građanke mogu uplaćivati
pomoć. Financijsku. Po priloženom spisku što joj sve nedostaje. Osim djece
koje već ima poprilično. Sedmero. A mogla bi i više (vidi priču 1. i 2.).
A onda bi od države tražila barem kuću, jer di će toliki samo u stan.
I to da joj država izgradi kuću jer od tolike djece ne može ona stić i zidat.
A onda da joj se dovede voda i struja pa da joj pevec pokloni veš mašinu i perilicu posuđa,
a dobro bi došao i namještaj. Hrastov. Da traje.
A konzum da joj se obaveže mjesečno dostavljati hranu. zubak da joj pokloni
vlastiti autobus za prijevoz do centra za socijalnu skrb koji bi joj trebao
mjesečno isplaćivati neki honorar da ima za sitne troškove. Gloriju ili
Tenu. Da ne zaboravi da je žena. Do novog porođaja. Pardon, do nove rode.
Najstariji sinovi imaju 17 i 21 godinu. Nisu rekli mami da rode nemaju veze
ni s čim osim sa žabama, dimnjacima i letom na jug. Doduše, možda
ni oni ne znaju.

Meni najgore kad se tu i tamo neki stručnjak ili stručnjakinja izjave da
moramo sami preuzeti odgovornost za vlastiti život. Kako ono što nam
se događa, događa nam se zbog NAŠIH vlastitih odluka u životu. Meni to totalna
glupost. To se lijepo vidi iz ove tri priče. Jesu te žene možda krive što
su rodile toliko djece? Jesu ta djeca posljedica njihove odluke? Aktivnosti?
Kako one mogu znati odakle sva ta djeca stižu na njihovu adresu? A one
nesebične kakve jesu, primaju ih. Sve. I onda nas obavijeste o tome koliko
su ih dobile. Postoji mogućnost da će ta djeca i dalje stizati. Zato nam lijepo
preko novina objave spisak što im sve treba za svu tu djecu.
Tako da znamo. A ne da se pitamo što ćemo sa novcem koji smo zaradili.
Jer nam je bog dao da imamo posao. Pa nemamo vremena rađati.