Tuđa koža

Neku večer, baš sam se lijepo ušuškala, vani kiša, dekica, na tacni super sendvič, a sa strane se smiješi domaća štrudla od jabuka.
Kadli, na vratima zvono.
Pametna kakva jesam, nikada ne otvaram bez da pitam tko je.
„Maškare“, čuje se s druge strane vrata.
„Tko?“ pravim se da nisam dobro čula.
„Maškare“ ponovi balavurdija iritirana što uopće mora otvarati usta.
„Ne čujem dobro, tko je?“ pitam ja ponovo.
Našto oni odoše. Ne da im se gnjaviti previše. Hoće da im se odmah otvore vrata i daju pare.
Malo veći klinci kojima palo na pamet zaraditi za cigarete. Gnjaveći ljude koji su se tek ušuškali.
Naimekaje, prije kojih 10-15 godina došao k nama lijepi običaj. Pametan. Ko što no su sve gluposti koje dolaze iz amerike.
Pa sad roditelji djecu puštaju u hladne, kišne i snježne večeri da obučeni u stare krpe, nataknu plastične maske na glavu
i lunjaju po stubištima zgrada ne bi li dobili bombon ili koju kunu. Do bombona im baš i nije, do kuna je, ako su novčanice.
Roditelji se ne boje da će kakav striček pozvati tu dječicu k sebi na poneki slatkiš, niti se boje da će ih tko napasti,
istuči, izgrebati ili oteti.
Jer, kad su maškare, nema frke. Djeca do mile volje mogu lunjati po tuđim zgradama i uznemiravati ljude.
I svi koji imaju nešto protiv toga da im vještice, vampiri i živi mrtvaci zvone na vratima u večernje sate, ne smiju imati ništa protiv jer za
maškerade treba imati razumijevanja. To je zabava.
Tuđa.
A za tuđe zabave nema da ti se ne sviđaju.
Nema da ti nije jasno kako u doba maškara svatko može biti što želi. Pa ondak, recimo, odrasli muškarac stavi na sebe
pelene, nabije dudu u usta, kmeči i vozi se u ogromim kolicima. Jer on zapravo nikada nije želio odrasti. I sada jednom godišnje
ima priliku da pokaže svu svoju infantilnost. A da ne dobije otkaz. Ni rastavu braka.
U doba maškara se sve ispreokrene
Nečija baka obuće se ko kurva. Jer je uvijek željela imati karijeru.
Profesionalnu.
Nečiji zaručnik u životu zapravo želi biti pas. Pa ga onda zaručnica vodi na uzici. I trijebi mu buhe.
Nečija sestra želi biti kraljica Elizabeta, nečiji ujak Einstein, a nečiji 10-godišnjak želi biti Sanader. Ili Bandić.
Pak se onda svi obuku u ono što zapravo žele biti.
I za to čak dobiju nagrade. Jer vole biti u tuđoj koži.
Mislim, malo me plaši to što nitko ne želi biti ono što jest.
Možda zato što se za to ne dobijaju nagrade.
Pak se nitko ne usudi priznati da je ono što je.
Kao ja, na primjer.
Nikada nisam bila u maškarama.
I neću. Meni dobro u mojoj koži.
I ne želim biti nitko drugi.
Dudu sam prerasla. Karijera me ne zanima. Psa imam pravog. A ostalih ličnosti
mi dovoljno i u orginalu.
Krafne želim pa se toplo preporučujem.